Noćurenje

Nemam prikladnije riječi. Ono doba kad sam najproduktivnija, unatoč išijasu i satu koji mi već neko vrijeme govori da je sleeping time. Da, možda u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Ono doba kad sam u mlađim danima bila mentalno najproduktivnija, kad se najbolje učilo i pamtilo. Štošta pamtilo. Ono doba u kome sad odustajem od bezuspješnog pokušaja spavanja, pa perem suđe i čistim mačje zdjelice s hranom. Prehladno je za iznijeti smeće. Dovoljno toplo za sabrati posljednjih osam mjeseci života u zadovoljnu liniju nekih krajeva i novih početaka. Uvijek bude tako. Nešto izgubiš, nešto dobiješ. Raduje me ta otvorenost i onaj dobar osjećaj budućih dana. Onako dobar kakvoga sam zadnji put osjetila s 26 godina, prije bolesti, dok je svijet još bio otvoren, topao i obećavajući. Naravno da je sad drugačije, no ne manje zanimljivo. Uz veće podočnjake, svakako, i uz zrelija prijateljstva. I nije svako zlo za zlo, blagoslovljene bile sve teškoće i ponori, jer oni su najbolji filter za pročistiti kako sebe, tako i one koji se predstavljaju bližnjima. Koliko god bilo pakleno teško i naizgled nemoguće u svom svojem besmislu, ipak na kraju spoznaš od čega si sazdan, i tko je oko tebe površan. I postaješ jači, iako ti se čini da si slomljen. Samo naizgled poraz. Poput vlasi kose tanka je granica krhkosti i snage. Ali treba vremena da sve to uvidiš.

Nije loše za jednu trideset i ohohogodišnju ludu mačkaricu, a S. mi kaže da zabava počinje tek s četrdesetak.
It will be hell of a tea party!