Karika koja nedostaje

Da, uvijek nam nešto u životu fali, naročito ono što vidimo kod drugih, i putem sami sebe vrlo često pogrešno uvjerimo kako nam nema sreće ni spokoja dok ne dohvatimo to nešto. Tantale, sunce ti tvoje. Vrlo često je to nešto toliko promjenjivo i fleksibilno, a kad ga dohvatimo, nakon početne euforije slijedi nam otrežnjenje i spoznaja da još uvijek nešto nije baš potpuno na svome mjestu, nije to baš to- uglavnom sine nam da smo upravo s tim nečim dobili samo još jedan set izazova i problema koje moramo rješavajući prerasti da bi apsolvirali lekciju gospođe karme. Zajebana igračica, upornija i tvrdoglavija čak i od mene (da, moguće je, kao i činjenica da ja kao kršćanka upravo spominjem karmu). Nema preskakanja lekcija, i dobijat ćeš ju serviranu uvijek iznova, samo s drugim glumcima dok ti ne sjedne poanta. Dok se ne upali ta famozna žaruljica, nakon što se satreš živ kroz nekolicinu dekada. No dobro, nitko se nije rodio mudar. Ili smo se možda svi rodili mudri, pa nam je to putem ishlapilo radi naučenih obrazaca iz kojih se teško ispetljati i vratiti se autentičnom i slobodnom sebi.
Istina, lakše je kad imaš kvalitetno ogledalo- mudrog prijatelja, duhovnika, literaturu, moć rasuđivanja dok se probijaš kroz šumu samozvanih life-coacheva, a ni zdrava intuicija koju uvijek vrijedi poslušati nije na odmet, baš kao ni ispravno izgrađena savjest.

No misao dana koja mi visi nad glavom cijelo jutro jest poruka o prihvaćanju vlastite odgovornosti za svoj rast i sazrijevanje. Najlakše se ukalupiti u naučeno, formu, obrede i rituale, stvoriti si privid da se nešto događa, a tapkati u mjestu bez osvještavanja onoga što se doista događa. Stvarnost te ionako prije ili kasnije bubne u glavu, a sad hoće li to biti pernatim jastukom (čisto sumnjam) ili macolom/motornom pilom (vrlo vjerojatno, hvala ti gospon Murphy, ‘bem ti zakon), nama tvrdoglavima koji volimo biti u pravu uvijek slijede žešće mjere. Dakle, pošto svi griješimo dok smo živi, bilo bi lijepo i da počnemo učiti iz tih grešaka, a prvi korak je svijest da- nisi baš uvijek u pravu. Moglo je bolje, moglo je drugačije. Sam si sebe uvalio u govna. I nitko ti drugi nije kriv, nego ti sam. Nemoj mi sad upirati prstom uokolo i tražiti izgovore i izlike kako bi prebacio svoj teret na nekog drugoga. Uzmi ogledalo, pa u njega upiri prstom. Kako ono, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh? Aha, a zašto se to govori triput? Da nam bolje uđe u svijest, jednom k’o nijednom. Za tvrdoglave. A najteže je to, zar ne? Bez toga nema poniznosti. Duboko sam uvjerena u činjenicu da su naši praroditelji drugačije postupili u situaciji s jabukom, do izgona iz Raja vrlo vjerojatno ne bi ni došlo, i dan danas bi svi mi blaženo i neopterećeno pili vodu s izvora družeći se s lavovima, antilopama, grickajući kokos, čokolade i McDonalds koji nas ne bi udebljali niti grama, kao ni pršut ni pizza. Da. Da su praroditelji priznali svoju krivicu nakon što su slistili tu jabuku, da su samo bili malo ponizniji kad su bili uhvaćeni u prijestupu, sve bi bilo drugačije. Adam: “Jesam, pogriješio sam, poslušao sam ženu a nisam trebao, bio sam naivan i glup, htio sam imati moć a znao sam da kršim dogovor, oprosti mi, neću više.” Eva: “Jebiga, bila sam naivna, nasjela sam na spiku, fino mi je zazvučalo i mislila sam da će nam svima biti bolje, i da te nećemo trebati gnjaviti pošto ćemo biti kao i ti, sveznajući, kriva sam, nisam trebala nasjesti na zmijin PR, oprosti, neću te više žalostiti takvim glupostima.” Ali upiralo se prstom u druge, pravili su se mutavi, nisu htjeli preuzeti svoj dio odgovornosti za sranje u kojemu su sami sudjelovali, i uslijedila je kazna. Jer, jedno je pogriješiti i priznati zajeb, a drugo je pogriješiti i lagati da nisi usrao, i još optužiti nekog drugog, trećeg, petog.
Pa upamtite sljedeći put kad vam padne na pamet u nekoga uprijeti kažiprstom, ona preostala tri prsta su usmjerena prema vama.

Have a nice confession.