Naiđoh danas na citat Elizabeth Kubler-Ross, koji glasi: “Najdivniji ljudi koje znamo su oni koji poznaju poraz, patnju, gubitak i borbu, a našli su svoj način izlaska iz mračnih dubina. Ti ljudi imaju poštovanje, senzibilitet i razumijevanje života koji ih puni suosjećajnošću, nježnošću, brigom za dubokom ljubavi. Divni ljudi ne nastaju samo tako, oni se takvima načine.” Ovo je ogromna istina, a ti si nam prijatelju bio dokaz kako i najteža patnja čovjeka može izbrusiti u najljepši dragulj. Najradije bih ti rekla “moj Jere” jer sam te nakon prve rečenice odmah doživjela svojim i bliskim, ali to bi bilo vrlo sebično od mene. Bio si tu kao znak božje prisutnosti, ljubavi, topline, i dobrog humora svima nama koji smo ti bili blizu. Život je nevjerojatno ludo putovanje, jer na najneočekivanijim mjestima ostaneš zatečen bogatstvom nečije duše i veličinom nečije dobrote. Jere naš, skroman, išiban životnim tragedijama od starta, jedino što si svim srcem želio je ljubiti i biti ljubljen. Imao si nevjerojatnu mudrost za svoje godine upravo radi te nemilosrdne borbe za životom, u kojoj začudo nikad nisi postao ogorčen, kivan, zatvoren niti bijesan. Nisu te povukli poroci, nisi se uništio putem za razliku od većine ljudi koji bi to učinili da su morali nositi ma i pola tvojih ožiljaka. Silno si hitao u božje utočište i zagrljaj koji ti je neprestano punio srce, pa si tu bezuvjetnu ljubav mogao dijeliti sa svima nama koji smo imali čast upoznati te. Mili naš Jere, srce mi se iskidalo kad sam čula da te nema, makar sam predosjećala da nešto nije u redu kad ti je mobitel bio isključen. Prerano si otišao, prijatelju moj, možda upravo radi količine patnje koju si ponio u toliko malo godina. Tek si sad trebao odmoriti, u toplini doma, uz druženje sa svima nama koji smo te voljeli kao brata (ustvari kad bolje promislim, ovo “kao” je potpuno suvišno). Po srcima i po dobroti smo se prepoznali. Dosta nas je takvih samozatajnih i dobrih, ali ne dolazimo do izražaja u svijetu prepunom grlatih i bučnih narcisa, ljudi-fasada i svih tih silnih celofana bez sadržaja. No bogatstvo duše se ionako može vidjeti samo onim unutarnjim okom kojim se gleda ništa drugo doli sama duša. A tu si bio jedan od najbogatijih ljudi koje sam ikad upoznala. Prepoznali su te i mnogi drugi, naša Bilja kojoj si posvijestio što znači prava briga, ljubav i pažnja. Kratko smo se poznavali, ali ostavio si trag samo takav, čovječe…hvala ti na svakoj mudroj rečenici, svakom smijehu uz kavu kad mi je bilo najteže, ma smijeh mi je s tobom bio od starta, u onoj čekaoni. Pitala sam te kako se zoveš. Rekao si: “Jeronim, ali slobodno me možeš zvati Jere.” “U redu Jere, samo se nadam da nisi tvrdoglav kao onaj koji je rekao ‘Bože, oprosti mi što sam Dalmatinac!’ “. A odgovorio si mi u sličnom tonu : “A nisam preveo ni Vulgatu!” pa smo se prasnuli smijati oboje. (Guglajte ako vam teološki humor nije poznat.) Rekoh sama sebi- to je to, ovaj je moje sorte. I nisam pogriješila niti milimetar. I bio si, dragi moj prijatelju, vidio si ono najbolje u meni, u što ni sama nisam vjerovala, ali sad ću ti vjerovati na riječ. I dići ću kriterije još više, jer si mi pokazao koliko vrijedim, mili naš. Podsjetio si me na najbitnije- na toplinu, ljubav, brigu, i na zadnjem rastanku nakon kave na tramvajskoj stanici izgrlili smo se kao da se nećemo vidjeti sto godina. A kad si mi stavio znak križa na čelo kao blagoslov za sretan put prije nego što sam uletjela u tramvaj, e to mi je napravilo knedlu u grlu i pobjegla sam brzo u šesticu da ne vidiš da si me rasplakao. Ali mislim da si znao. Osjetio si me isto kao i ja tebe, nisam bez razloga potonula u provaliju naoko bezrazložnu, iz koje nisam mogla izaći nekoliko dana, čameći u sobi navučenih zastora slušajući Pink Floyd. Točno tad si vodio svoju posljednju borbu. Mili naš Jere, vratio si se kući na nebesa, gdje ti je oduvijek bio jedini pravi dom, odletio si u nebo poput rakete i znam da te sad više ništa ne boli, da si dobro, i zdrav i presretan s majkom i ostalim svojima. Hrabri moj fajteru, skidam ti kapu. I hvala ti što si se javio znakom poznatim samo iz našeg razgovora, i to dvaput, za nevjernog Tomu, na Majčin dan.
Koliko će biti praznije bez tebe ne mogu ni opisati. I svaki moj odlazak na bazen u Utrine neće biti isti jer te neću moći zvrcnuti “Ajde spuštaj se, idemo na kavu u Cotton+, gotova sam s feniranjem”.
Sad paziš na sve nas odozgo, i na ljepšem si mjestu. Odmori, mili naš, zaslužio si.
I hvala ti na prijateljstvu, ljubavi, zagrljajima, smijehu, podršci, dobroti, velikom srcu i svemu onome što čovjeka čini Čovjekom. Jer bio si upravo to, na svoj samozatajan i skroman način. Naš prijatelj svetac koji nam iznebuha ostavi trag mirisa ruža i ljubičica, makar u blizini nema nikakvog cvijeća. Ako treba i dvaput, legendo naša. 🙂 Neću ja više plakati, ti sad živiš u svima nama kojima si u dušu zavirio. I ostaješ tu, u nama, živ zauvijek. Osim toga, dužne smo ti Bilja i ja one baklave u Petrinjskoj, i šetnju po Bundeku. I budemo, ne brini. i bit ćeš s nama. Volimo te puno puno! I u tome je cijeli smisao svih naših ovozemaljskih lutanja i borbi.
Čuvali te anđeli!
Blunino gnijezdo 