Blogerska kava

Next weekend, može subota 22.11, oko 18h. Prijedlozi za mjesto kafenisanja molim u komentare. Po mogućnosti da ne moram smrdjeti kao dimljena haringa po cigaretama, možete se valjda suzdržati sat-dva, možda i tri. Zg grade moj, sad se definitivno moram dotegliti doma. 😀

Edit- na Trgu pod repom u 18h.

Odlazak

Podvig je otići s otoka. Za samo odlučiti otići potreba je snaga, kamoli za spakirati se i ukrcati na neko prijevozno sredstvo. Ovaj grad iako je okružen morem ima jednu vrlo prizemljujuću snagu, i teško je mrdnuti. Ustvari problem je pokrenuti se, ponajprije u glavi. Zato toliko i razvlačim odlazak već skoro mjesec dana. Samo da mi je odmarati i spavati…sutra, ma sutra ću. Ima vremena. I tako dok ne shvatiš da su ti ostala još samo tri dana, a nisi vidio ovoga ni pozdravio se s onim, ni boce nisu iznesene iz spremišta, kao što ni zadnja mašina veša nije oprana pošto kiši već deset dana, i nema šanse da se osuši ni pod razno.
Uf…tromost tijela i uma.

Južina.

Neuklopiva

Upravo takva, čitav život negdje van tuđih okvira, stršim i nikako da se uklopim. Valjda ću sa četrdeset početi polako ja trpati druge u svoju kutiju, pa tko uspije preživjeti, ostaje. Nikad ništa dobro nije izašlo iz mojih pokušaja prilagođavanja kako bih usrećila druge i učinila da se osjećaju manje nelagodno radi moje različitosti. Samo rastuća anksioznost u meni i onaj konstantan osjećaj ‘kad će puknuti?’. I koliko se god trudila ostavljati dojam da sam dobro i da je sve u redu, ipak nije bilo. Hodajuća tempirana bomba, koja ima običaj eksplodirati prekasno, i na samu sebe. Jebena empatija, za sve je imam, a za sebe najmanje.

Baš sve tuđe kutije su mi pretijesne. A Bože, jesi me skrojio…no hvala ti. Ionako se samo u tvojoj kući osjećam potpuno na mjestu. I to kad je prazna. Možda to jedino tako i treba biti, jedan na jedan.
Pa, bit će mi drago vidjeti te jednog dana, kad ćeš mi biti voljan objasniti moje ‘zašto’. Jer, ja trenutno nemam odgovora. Kažu da ti znaš bolje. Bez dogmi, molim.

Introspektivno-zaključni

Nikako se priviknuti na dvije krajnosti- ljeta bez slobodnog dana i sata, i ove vansezonske lagane dokolice u kojoj mi svašta pada na pamet. Amy na repeat, i surfaj miško, fejzbuči i zuji po glupost.com, mozak na pašu, tijelo u ‘hibernation mode’. No, nemoguće je usporediti downloadane filmove s kinom. Čari malog otočkog gradića s kinom dvaput tjedno… i vraćanje davno ostavljenom hobiju. Štono me pak vodi u drugu misao- zašto sam si dopustila toliko zapustiti svari koje volim nauštrb simbioze i ‘stvari koje volimo’. Unatoč dojmu amazonke kojega ostavljam online, bila sam tiha i mirna bubica, uvijek puna razumijevanja i podrške, prava dobrica. Sve dok mi nije, tipično bikovski, prekipjelo nakon nekih situacija kojima uopće nisam smjela dopustiti da se dese i razviju. Čudi me vlastita dugogodišnja prevelika popustljivost ustvari. Ali da nije tako bilo, ne bih mogla reći da sam dala 120% sebe, bez ‘hvala’ na kraju. I to je život, kažu, sa svim svojim nijansama. Čovjek uči dok je živ, štono bi ovdje rekli: čini dobro-izij govno.

Molim preporuke filmova u komentare, hvala lijepa!

Noćurenje

Nemam prikladnije riječi. Ono doba kad sam najproduktivnija, unatoč išijasu i satu koji mi već neko vrijeme govori da je sleeping time. Da, možda u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Ono doba kad sam u mlađim danima bila mentalno najproduktivnija, kad se najbolje učilo i pamtilo. Štošta pamtilo. Ono doba u kome sad odustajem od bezuspješnog pokušaja spavanja, pa perem suđe i čistim mačje zdjelice s hranom. Prehladno je za iznijeti smeće. Dovoljno toplo za sabrati posljednjih osam mjeseci života u zadovoljnu liniju nekih krajeva i novih početaka. Uvijek bude tako. Nešto izgubiš, nešto dobiješ. Raduje me ta otvorenost i onaj dobar osjećaj budućih dana. Onako dobar kakvoga sam zadnji put osjetila s 26 godina, prije bolesti, dok je svijet još bio otvoren, topao i obećavajući. Naravno da je sad drugačije, no ne manje zanimljivo. Uz veće podočnjake, svakako, i uz zrelija prijateljstva. I nije svako zlo za zlo, blagoslovljene bile sve teškoće i ponori, jer oni su najbolji filter za pročistiti kako sebe, tako i one koji se predstavljaju bližnjima. Koliko god bilo pakleno teško i naizgled nemoguće u svom svojem besmislu, ipak na kraju spoznaš od čega si sazdan, i tko je oko tebe površan. I postaješ jači, iako ti se čini da si slomljen. Samo naizgled poraz. Poput vlasi kose tanka je granica krhkosti i snage. Ali treba vremena da sve to uvidiš.

Nije loše za jednu trideset i ohohogodišnju ludu mačkaricu, a S. mi kaže da zabava počinje tek s četrdesetak.
It will be hell of a tea party!

Falcustone

Čemu pišem, kome pišem i zbog čega? Jesam li idiot ako pišem samoj sebi i nekolicini meni sličnih čudaka kako bih razjasnila samu sebe i samospoznala ponešto kroz godine o vlastitoj snazi i nemoći? Jesam li ovca ukoliko ne pišem o New World Order i planovima familije Rothschild, jer je to ono bitno što se stvarno događa, i što je krucijalno za povijest čovječanstva i za sve nas? Je li samospoznaja za naivne budale, jesam li glupa ako mi se živo fućka za ostatak svijeta i nepostojeće avione koji su se zabili u twinse? Koja je zadnja rečenica moje životne knjige, sažetak i krajnja poruka, poanta svega? Mijenjam se kroz godine, a mijenja se i ta zadnja rečenica. Trenutno bi glasila: “Egocentrična gomilice, počistite prvo u svome dvorištu i preispitajte motive vlastitog srca, pa tek onda spašavajte svijet i preobraćajte sve ostale upirući prstom u tuđe greške, slabosti i nesavršenosti; sjašite mi s leđa i ne gazite po mojim granicama vlastitom sebičnošću i obijesti samo zato jer ste radi moje strpljivosti pomislili da vam je to dopušteno.” Dovoljno? Svijet je prepun vrlo inteligentnih i pronicavih ljudi koji prave budale od sebe. Jer, odgovor i reakcija na iskrenost trebala bi biti poštovanje, čak iako se ne slažeš sa izrečenim, makar pokušaj razumijevanja tuđeg svijeta, uzroka i motiva nečijeg stanja i akcije u određenom trenutku u vremenu, a nikako plitka provokacija petnaest godina nakon izrečenog. Jer jedno je kad napraviš budalu od sebe s nezrelih 22 godine, a nešto je sasvim drugo kad  činiš to svjesno i namjerno s nepunih pedesetak. Bude to i smiješno i žalosno. Da, inteligencija je vrlo često putokaz za gadnu stranputicu ukoliko uz nju ne ide empatija i poštovanje za svijet i granice onog drugoga.

Koja dihotomija… tako pametan čovjek, a takav kreten.

Rušenje idola

Ma i nije ustvari rušenje. Ne rušim ih ja, sami se strovale s početnog pijedestala u neke mutne blatnjave vode iz kojih više nikada ne isplivaju. Samo, uvijek boli mene, a ne njih. Oni su samima sebi sasvim super i nepogrešivi. Pričam o ljudima koje znam desetke godina. Neki ne sazrijevaju, neki nestanu baš kad se razboliš i kad najviše trebaš prijateljsku potporu, nema ih, progutala ih magla. Malo njih ostaje neiskvareno, u biti- malo njih ostaje, zato su i dragocjeni.

Znate koji ste.

Ne moram ja ništa…

…osim umrijeti jednog dana. A možda ni tad. Ne moram. Niti se moram ‘upariti’ kako bih smislenije i ispunjenije živjela. Tko kaže da je teret simbioze idealna norma? Zašto bi to trebala biti za sve? Nismo svi od istog materijala sazdani. I držanje za ručice ima često puta preveliku cijenu. I ne, nisam kukavica, ne bojim se rizika. A što i da jesam? Pa što. I može mi biti u ovim godinama. Ne dam svoju bazu i centar svog mira, pa tko se uklopi, dobro je došao. Seks je precijenjen, otvoren razgovor je potcijenjen. Razmislite malo o tome prije nego radi straha od praznine uletite u kojekakve kombinacije koje s vremenom ispadnu na vašu štetu. Ja to ustvari sama sebi, no…pametujem u hladne burovite noćne sate. Ja i Simply Red. Something got me started. A nije plavac mali, već čaj od jagode. Nikad dalmatinke od mene, tja. Nice try, stara moja. Uvijek ćeš biti čardak ni na nebu, ni na zemlji.

Eye of the hurricane

Postaješ ono što u sebi hraniš, ukoliko se u međuvremenu ne umoriš i ne pustiš da sve ide svojim tokom. Nisam više ista, ne idem glavom kroz zid na prvu loptu kao u dvadesetima. Sve mi je lakše jednostavno- pustiti. I mudrost daje plodove, pošto se ljudi kroz situacije u kojima stojim tako nepomično vrlo brzo iskristaliziraju u svim svojim nijansama. Zaključi se nameću sami od sebe. Iako boli, ne razbijam se o zid. Blažene skore četrdesete.

Umorili me ljudi, prohtjevi, htijenja. Godi mi nepomičnost. I nije da nemam života niti strasti, nego se ne dam bujici da me odnese. Ugodno je u oku tornada. Valjda je to ono što nazivaju ‘biti promatračem’. Tu si, prisutan si u potpunosti, ali zaštićen. Ogroman doseg za jednog control freaka, zar ne? I paše, baš paše nakon toliko godina sagorijevanja i involviranosti. Blaženi mir, taj neočekivani dodir dugo priželjkivane, toliko žuđene milosti.

I hvala Mu na tome.

 

After a long and emptying silence…

Proživjeh tri života od posljednjeg blog posta. Da filtriram mizandriju, nakupljenu ravnodušnost nakon gomile tuđih površnosti, sreću opakog naličja, gušeće sebičnosti…da vidimo što će ostati ispod svega nataloženog. Možda i ne postanem sarkastična.

Zasad dišem slobodno, ili barem tako mislim. Demončići čuče u prikrajku i trljaju ručice mojim nespokojem. No, tko je ikad uspijevao pisati dok je bio presretan?

 

Drago mi je, Bluna.