Zbrajam i oduzimam

Zasad još uvijek u plusu. Meni osobno vrlo velikom što se tiče novootkrivenih znanja i nekih novih strasti koje i nisu baš neočekivane, s obzirom na povijest lingvističke bolesti. Uvijek me strani jezici povuku, a što je najčudnije, pretegnuli su na vagi interesa i drže me jače nego povijest, baština i povijest umjetnosti, moj nekadašnji prvi izbor. Traženje korijena…u sebi, i u rječniku stranih riječi. U odmotavanju svitka s tajnom kule babilonske doista vrijedi sudjelovati. Pale se lampice jedna za drugom, pa se pitam- što ćemo mi jezičari i teolozi raditi u božjem kraljevstvu? Bit ćemo na burzi jer ćemo se svi razumjeti pošto ćemo pričati jedan jezik, a sve tajne božje bit će otkrivene….i što ćemo onda raditi? Hoće li nam biti dosadno? Možda tad naučim okopavati krumpir i saditi paradajz, možda mi i to fino legne kao i ovi stari jezici. Bratić trekkie pita me mislim li naučiti i klingonski. Mislim da niti to ne bi nikoga začudilo. Ako klingonci nauče okopavati krumpir skupa sa mnom…plus za obje civilizacije. No zasad su ipak glasniji Mojsije i Izaija. Vidjet ćemo kud me ovaj yellow brick road dalje vodi.

Živi bili, mora razdvajali!

“Evo, sve činim novo!”

Sve novo? Ponekad je dovoljno samo promijeniti kut gledanja. Dio vlastitog karaktera koji ne voliš i koji ti škodi, zbog kojeg prolaziš bijes i ponor, očaj i beznađe dok ne naučiš lekciju, taj dio ti je najveći saveznik i zbog toga si jači u nekom drugom aspektu života, to je ono što ti daje na kvaliteti i izdvaja te u moru istih, kopiranih i kloniranih.

Kako se pomiriti sam sa sobom, kako prihvatiti sebe u potpunosti, bez “ovo valja, a ovo želim uništiti jer mi je previše muka donijelo”? Bog zna što mu je činiti sa svim našim uvrnutostima, zašto smo baš takvi, i što iz toga može izaći na dobro. Čak i kad mi to ne vidimo, kad ne vidimo ništa osim mraka i očaja. Teško je hodati s vjerom i pouzdanjem kad je sve što osjećaš samo grč i strah. I to je ljudski. Ali i to prođe. I njega je bilo strah, i on je bio u grobnoj tmini tri dana i noći. I nije tamo ostao, na veliku radost našu, da nam bude primjer.

Ne zaboravite da je On tu, ljubav i svjetlo, makar ste zapeli u tamnoj noći duše. Iz nje možete izaći samo mudriji, snažniji i oljušteni od površine do vlastite srži.

Ваистину васкрсе!

Dan žena?

Nije fer, ipak nas ima pola planete. I svaki dan je naš. Barem bi trebao biti. Nije baš da smo kao japanske trešnje u cvatu, pa da nam treba posvetiti samo trenutak u vremenu, jedan dan od 365 njih u godini. Osim toga, borba koju su započele sufražetkinje još uvijek traje, jer ionako klizimo retrogradno. Ekstrema kao u priči, živimo u naopakom svijetu. I zato, svima onima koji karanfilom još uvijek pokušavaju kupiti mir u kući i strpati gomilu sranja pod tepih samo kako bi se zadržala forma, dok se sadržaj raspada po šavovima, imam za poručiti samo jedno:

I, je li nam sretan današnji dan? Je, ako si ga same napravimo lijepim. Kao i svaki drugi, naravno.

Otpor!!!

Misli dana

“Loneliness and solitude are two different things. When you are lonely, it is easy to delude yourself into believing that you are on the right path. Solitude is better for us, as it means being alone without feeling lonely. But eventually it is the best to find a person who will be your mirror. Remember only in another person’s heart can you truly see yourself and the presence of God within you.”

“The whole universe is sum up in the Human Being. Devil is not a monster waiting to trap us, He is a voice inside. Look for Your Devil in Yourself, not in the Others. Don’t forget that the one who knows his Devil, knows his God.”

“We can only learn and advance with contradictions. The faithful inside should meet the doubtful. The doubtful should meet the faithful. Human slowly advances and becomes mature when he accepts his contradictions.”

Shams Tabrizi

Misao dana

„Kad mu je hladno, bodljikavo prase traži drugu bodljikavu prasad da leže zajedno, da se zbiju jer im je tako toplije. Da nemaju bodlje, to bi bilo lako, ali bodljikava prasad imaju duge i oštre bodlje. Kada se zbiju u gomilu, bodu jedno drugo. To nije dobro. A nije dobro ni kad im je hladno. Zato se bodljikava prasad dugo muče dok ne nađu neko zgodno rastojanje: da budu jedno uz drugo, a da se ne bodu. To rastojanje predstavlja poštovanje: da ja ne povredim tebe, da ti ne povrediš mene, da pomognemo jedno drugom, da i meni i tebi bude dobro. Da budem dovoljno daleko od tebe da te mogu poštivati kao drugog, i dovoljno blizu da se možemo međusobno grejati.“

Arthur Schopenhauer

Aj sad sve opet, ispočetka

Prvi prvi, ponedjeljak ujutro. Sve iznova, clean start, gramatički točan, začinjen jugom i supermoonom. Juhu! Budna od 5 ujutro, uz treću kavu pomolih nos na balkon. Cigaretni dim, nije čokoladica. Sviće oko 7, sramežljivo, vlažno golublje sivo jutro, baš kao i svako drugo u neprekinutom nizu sivih gnjeckavih dana. Kaplje pomalo. Gledam te borove i breze zasađene uokolo zgrade, prerasli su i zgrade i sebe, žive svoj život potiho. Gledam ih odmalena, zasađeni su kad je izgrađeno naselje, 1980. Tihi divovi po kojima pratim protok vremena. Na grani najbliže breze stisle su se dvije grlice. Grlica i njen dragi, elegancija s crnim ogrlicama. Ljubakaju se i guguću, blago njima. Našli su se. Ljubav u rano jutro, prvog prvog, ponedjeljka. I prasak, lom stakla negdje u blizini, potmula buka kao da se pola kuće srušilo. Zazvučalo je kao generalno sranje, uznemirujuće. Par minuta nakon toga, zvuk sirena. I netko je izgubio život. Pijan, kroz crveno. Lud od presinga najluđe noći, nepobjediv i svemoćan sve dotad. Esencija života i smrti u dimu jedne jedine cigarete u četiri minute, na balkonu trećeg kata. Kreacija i destrukcija, zgusnute i izmiješane. Nema svjetla i svetosti bez padova i mraka. Lekcija života kao prvi krmeljavi pogled u svijet, za dobro jutro.
Dišem. Ne samo dim, već i izmaglicu vlažnog jutra. Uvijek tako bude. U materiji smo, ne u svijetu ideja. Uz pitanje koliko je moguće ostati čist iznutra, uz sva previranja, nade, želje i sklonosti. Čežnja ponekad baš žestoko udara po samonametnutim granicama zone komfora, i uvijek dolazi s bolnom cijenom na naplatu, sve brže i brže.
Jesmo li zatočenici vlastitim izborom omeđenih, u ladice spremljenih čisto opranih i ispeglanih sloboda, koje to ustvari nisu?
Food for thoughts.

Sretna vam!

Rezime

Skoro pa gotov još jedan obrtaj oko sunca. Stariji, iskusniji, pametniji, yeah right! I zato ljubite se do iznemoglosti, pjevajte, plešite, volite i izgarajte, unatoč svemu i unatoč svima. Tko zna koliko nam je još vremena preostalo. Danas jesi, sutra te nema, ili si na cjevčicama. I zato…živili, u punini!
Tko preživi pričat će.

Božićna

Na suhom ste, i toplome? Mnogi nisu. Imate mjesto koje nazivate domom, sigurnu luku i utočište u kome ste sigurni od očnjaka svijeta? Blago vama. Čak i lampice vam svijetle? Jako lijepo. Niste gladni, imate čak i za kockicu čokolade po izboru? Mnogi je nisu okusili mjesecima. Imate nekoga kraj sebe, tko vas može zagrliti kad vam je teško i kad se raspadate? S kim se možete smijati svim ludostima mogućima i nemogućima? Fino. Neki nemaju nikog svog. Živi su vam roditelj/i? Onda još uvijek imate luksuz mašte da odlučite što želite biti kad odrastete. Imate kome pokloniti čokoladu? Znači da ste povezani i da imate bližnje. I da niste sami. Znači da vam je stalo da nekoga razveselite, što znači da još uvijek imate srce u eri bezdušnosti. Imate i za čašu vina? Pretpostavljam da ne morate pješačiti kilometrima kako biste iz bunara izvadili nešto vode. A ako ovo čitate znači da imate i internet, i smartphone/laptop, što vam opet omogućuje pristup riznici znanja koju mnogi još uvijek samo sanjaju, ili uopće nisu svjesni njenih mogućnosti. Da, i očito znate čitati.

Shvaćate li uopće koliko ste blagoslovljeni? I jeste li zahvalni? Budite. I radujte se. Radosnu vijest nam je donio Spasitelj, koji nam je dao sebe samoga…što nas ne ostavlja kad nas svi drugi ostave, i voli nas više nego što mi volimo same sebe. Ima li većeg dara od toga? I mi bismo trebali biti darovi jedni drugima, i to ne samo ovih dana.

Sretan vam Božić!

Oprost, part II

I oprost je prije svega samo riječ. A što je sa stanjem duha, i što je s našom potrebom da na silu budemo dobri ljudi, svojom voljom nezdravo gurajući situacije, događaje, nerazjašnjene odnose pod tepih kako ne bismo zatalasali? Sami sebe mažemo i lažemo. Opraštam ti, gade jedan mizogini, ali me ipak zaobiđi na ulici kako te ne bih iscipelarila, mater ti jebem arogantnu. Ili- opraštam ti, iako sve u meni kuha i svaki put kad se sjetim svega padne mi mrak na oči od bijesa i nemoći, i tako rado bih te vidjela da plaćaš istom mjerom kojom si mi zakuhao.

Što je to što doista opraštamo, ako opraštamo? Zašto je toliki problem muškarcima prihvatiti da su ranjivi, emotivni i nesavršeni, a ženama da su bijesne i povrijeđene? Kako je sve to tako ljudski, i normalno…pa kompleksni smo. I ranjivi, i sjebani, i ponosni, i pretvaramo se u tempirane bombe ne izrazimo li sve to, i ne pustimo li to van na vrijeme, na zdrav način. Tempirane bombe najčešće implodiraju. Samo sebi štetu radim(o). Fućka se mom (ne)prijatelju, on i dalje leprša kroz život, niti ima pojma da je sagriješio. A čak i da ga suočim s time ne bi priznao svoj grijeh i krivicu radi vlastitog uvjerenja da je on dobar čovjek. To jest, dobar čovjek s ovećim egom uz koje ide i planina ponosa. Nepogrešivi. Nije kriv. On je dobar. Je li? Dobar narcis, da.

Prešućujući ne činimo dobro ni sebi ni drugima. Ne rastemo bez katarze. Pravimo se, silimo se, trpimo i čekamo da vrijeme donese prašinu i ožiljak. I onda sve razjebe južina, pun mjesec, pms, nesanica, anksioznost, želja da nešto razbiješ jer se vidi dno boce, a treće nema jer su popijene već dvije i svi dućani su već zatvoreni, i nemaš više kome što reći jer si dojadio i Bogu i Belijalu s tom svojom žuči, dugo godina nakupljanom.
Prozac? Helex? If you take the blue pill…poznato?

Nema tog recepta. A ne znaš kako sam(a).
Možda samo oprostiti samoj sebi činjenicu što će me dokle god hodam po tlu zemaljskom žuljati i satirati vlastita krv i meso. Nismo anđeli, ljudi smo.

Nek nam svima Bog pomogne.

Oprost

“Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Ivan 20,23)

Sanjam tako neku noć blisku osobu kako je otišla i stoji na vratima raja sa Svetim Petrom. I pita mene Petar: “I što si odlučila? Jesi li mu oprostila ili ne? Ako nisi, on ne ulazi i ostaje vani, a ako jesi, on ulazi.”

I što sad reći na to? Svi znamo biti i ćudljivi i ponekad glupi u svojim životnim odabirima i postavljanju prioriteta, i teškog karaktera, i ograničeni nasljednim ili životnom mukom stvorenim dijagnozama ili tipom ličnosti koji može spadati u Cluster B…i što sad?
Školica milosrđa, zar ne? Oprostiti nekome tko koristi ljude poput igračaka? Ili oprostiti nekome tko bi te najradije ubio ali nema muda za tako nešto, pa je samo otrovan, zavidan i minira te na svakom koraku jer ne može podnijeti tvoju snagu, otvorenost i ono najteže neoprostivo- to što imaš mir sam sa sobom, i što nosiš dostojanstveno svoje kvalitete i mane.

A opet, ako realno pogledam, svi smo sjebani i nema osobe bez slabosti, uglavnom teglimo te svoje slabosti ciklički ih ponavljajući dok nas ne pomete spoznaja vlastite nesavršenosti, iz čega proizlazi i poniznost. Svi smo ‘krivi’ i pomalo ukrivo. I pitanje je hoćemo li za života izgraditi karakter do te mjere da savladamo i nadjačamo te vlastite slabe točke…znaš jako dobro kad se sam sa sobom osjećaš loše, nedovoljno, pa trpaš i zatrpavaš tu rupu junk hranom, alkoholom, drugim ljudima… i to nevoljenje sebe je problem. Svijet nam ništa ne duguje, dugujemo sami sebi zagrljaj, i izvlačenje te snage iz pete kako bismo bili u stanju zdravo nositi i voljeti sebe, pa tek onda i druge…jer ako ne znamo zdravo nositi sebe, onda ćemo druge ljude koristiti kao šlep-službu i svi će nam drugi biti krivi i odgovorni zato što šlep-služba nije mogla doći na vrijeme, nije dovoljno brzo ili dovoljno snažno povukla, itd itd, a da ne govorim o tome da ćemo i dalje biti i sjebani i nezaliječeni i kivni na cijeli svijet, i nećemo se maknuti s mrtve točke u radu na sebi decenijama. A za rad na sebi treba imati i hrabrosti, i petlje, i jakosti za preuzeti odgovornost, i jedno kvalitetno i realno ogledalo, za početak.
Pa kako sad oprostiti takvima što se decenijama ne miču s mrtve točke? Jednostavno tako…nisu svi blagoslovljeni samospoznajom i kapacitetima za nju. Mi intuitivniji smo i odgovorniji radi većih darova koje imamo.
Otpustite kome što imate, prošlost se promijeniti ne može, niti neće, na nama je što ćemo s njom danas i u budućnosti. Tegliti taj kamen zamjeranja i optužbe, ili olakšati sebi?

Odgovor je jasan. Lakše je živjeti bez otrova u sebi. A još kad vas to upita Sveti Petar…pa kako bi ga čovjek mogao odbiti?

Berlin…još malo

Nije pala bandera niti deblo na mene u olujnoj noći. Čuva me moj anđeo, hvala mu, uvijek tako narodski rečeno ‘imam sreće’. Iliti blagoslova. I doista, ima još jedan razlog zbog kojeg sam spakirala kofer i krenula put sjevera…osim Pergamon muzeja, i Brandenburških vrata, i ostataka zida, i 500 godina protestantizma, i Bowiejevih stopa i traga kojeg sam vrijedno slijedila, i turske kuhinje kojom sam utaživala nostalgiju za Istanbulom…duše drage, kako bi mi prepunili porcije kad bih naručila na turskome…spakirala sam kofer kako se ispostavilo zbog najboljeg koncerta u životu, sretna i punog srca, počašćena što sam imala prilike uživo svjedočiti tolikoj toplini, ogoljenoj emociji, žestini, i srcu, davanju do maksimuma, toliko da se ježiš dva i pol sata bez prestanka. Neki kažu- mračan je. Nismo li svi pomalo, ako iskreno zavirimo u vlastite nutrine bez potiskivanja i celofančića? Hvala ti, Nick, dao si se takvim intenzitetom nakon svega što si proživio… Doista, skidam kapu. Čisto, iskreno, bez zadrške i do kraja u punoći predanosti, kako i dolikuje proroku.

Srce mi ko kuća. I još dolazim k sebi.

Nebo nad Berlinom

Odreći se neba radi ljubavi? Osuditi se na potrošnost smrtnosti i ograničenost? Na djeliće znanja umjesto spoznaje? A pitanje je hoće li ta ljubav biti uzvraćena, a kamoli trajna. Dileme i tajne ljudskih srca vidljive su samo Svemoćnome. Ipak on zna bolje. Mi se počesto zaletimo, pa glavom u zid. Berlinski. I na kraju pitanje- je li vrijedilo?

To neka si svatko odgovori sam.

Tschuss!