Pun kufer

Najlakše je reći da je netko drugi kriv zato i zato. Koliko ja vidim, nitko nije anđeo, i uprite prst u sebe pa razmislite koga ste sve povrijedili ili sjebali samo zato jer je netko prije toga sjebao vas. I ne zanimaju me izgovori za opravdavanje tapkanja u mjestu.

Izvolite raditi na sebi. Žene su ovakve/onakve, muškarci su ovakvi/onakvi….ma hajde. Svi koje privučemo u određenoj fazi života su nam samo životna škola, pa naučite više nešto o sebi iz vlastite povijesti prije negoli počnete bacati kamenje na druge. Ja sam prva sama sebi kriva radi svoje dobrote, tolerancije i popustljivosti, zato što su mi cijele dvadesete otklizile u nepovrat pokušavajući ostvariti ljubav, te mi odoše gotovo cijele tridesete u lekciji što to ljubav nije. I mislim da ću se ludo zabavljati otkrivajući čari svoje zdrave sebičnosti i postavljanja čvršćih granica u mojim skorim četrdesetima. I nitko mi nije kriv za moje polagano učenje, jer mi je život u svim svojim nijansama cijelo vrijeme bio pred očima, jasan i očit, ali ja sam uporno i glupo vidjela samo ono što sam željela vidjeti. Colourblind za stvarnost. Tunnel vision koji me podosta srca i živaca koštao, nije uopće bilo bezbolno. Ali što sad, da malo naričem sama nad sobom? Da padam u depresiju opet? Da tražim krivce u svima drugima za vlastitu tvrdoglavu glupost? Ne pada mi na pamet. Nemam više vremena za uzaludna rasipanja vlastitih snaga. To je ionako već odrađena lekcija.

Pa kome pravo, kome krivo.