Mozak bajbaj

Iliti na pašu. I zaslužio je, nakon 5 mjeseci bez slobodnog dana. Zato ovih dana neću čačkati po sebi, kogniciji, emotivnim stanjima niti pitanjima erosa, filie i agape, te njihovih labilnih granica. Bič ostavljam po strani, duga je zima i bit će još prilika za oplesti po svemu navedenome.

U to ime dižem čašu zlatnog i mirisnog pošipa, za kraj sezone i nove početke.
Dragi moji, živi bili!

BRING ME SCHRÖDINGER'S HEAD

Kako prestati biti vlastiti tlačitelj

Teško, gotovo nikako ako ste perfekcionist. Opet ista priča. Lomim se jer mi sve treba biti kao ‘po špagi’. U poslovnom smislu funkcioniram fenomenalno, u privatnom se tu i tamo nađe tkogod istog kova, pa se razumijemo savršeno…no što kad se družim sama sa sobom? E tu počinje prava borba. Voljela bih i za samu sebe imati onoliko empatije i razumijevanja koliko ih imam za sve ostale. Ništa me više kod drugih previše ne čudi i ne uznemirava, sve mi je jasno i razumljivo, dobro čitam ponašanja i motive, i ne brigam se puno tuđim brigama. Svakakvih nas ima, a tko je savršen nek baci prvi kamen, jel.
Eh, da mi je znati onda zašto samu sebe počesto izbombardiram radi stvari koje me kod drugih nimalo ne diraju.
Blesavog li bića.
Savjete molim lijepo u komentare ili inbox. Ovu enigmu moram riješiti do četrdesete, tako mi Bog pomogao.

Hvala!

Malo prašine, eto što smo

Što si učinio, učinio si. Nema više natrag i što bi bilo da je bilo. Sam biraš svoje puteve. Hoćemo li se svi jednom sresti na cilju? Pa, shodno putevima i plodovima.

Tkanje života vodi kroz pregršt opcija, i na svakome čvoru biraš novi smjer s pripadajućim prilikama. A koliko je izbora i načina…živi smo fraktali. I kreatori vlastite sudbine.

Zato pamet u glavu na tim raskrižjima. Da poslije ne bi bilo ‘nismo znali’.

 

“Majku Terezu” u penziju

Nisam normalna. Na putu sam prema normalnosti ustvari. Polako ali sigurno. Vidim to po tome što se moja unutarnja Majka Tereza sve brže umara od pokušaja spašavanja zajebanih i kompliciranih patnika koji žude za time da druge koji se počnu njima baviti povuku u svoj mali pakao, isišu ih, nahrane se i odlepršaju dalje u sljedeće pizdarije i destrukcije, ostavljajući za sobom kaos i iscrpljene Majke Tereze s još jednim neuspješnim projektom u nizu spašavanja jednako nespasivih. Kao i obično.
Zrelost donosi mudrost. Ne da mi se više trošiti na pijavice, ma koliko god se činile zanimljive.
Zato čekam dan kad će me privući netko normalan. Hmmm…a možda opet samoj sebi uskačem u usta. Sve češće mi se to dešava u zadnje vrijeme, i situacije me udaraju poput serije bumeranga.

Živi bili, pa vidjeli.

Preokret

Usporite malo, kočite i zaustavite se. Ne bi li bilo lijepo kad bismo jedni druge mogli poslušati, ali zaista čuti što tko ima za reći, bez osude i vatre ako nije onako kako smo si mi zamislili? Svaki čovjek ima svoju priču, i nosi svoje terete i rane za koje nitko drugi ne zna, niti ih može naslutiti. Svako ima svoj križ, a da se malo manje osuđujemo, a malo više slušamo jedni druge, možda bismo mogli imati i malo više razumijevanja, kako drugih tako i samih sebe. U ovom svijetu zaista je rizik pustiti nekoga blizu. A to tako ne bi trebalo biti, vjerujem da je moguće drugačije, i da svatko od nas krećući od sebe može učiniti jedan korak prema toj promjeni. Strpi se, sačekaj, poslušaj, probaj razumjeti. Ne idi đonom na brata čovjeka, ne bacaj odmah kamen samo zato što nije po tvome, smiri se, probaj odšutjeti, poštuj pa pred čime bilo da se nađeš. Jer ne znaš, nisi u njegovim cipelama, vidiš samo posljedice a nisi svjestan uzroka, svakoga nešto boli i vidjet ćeš ako naučiš slušati bez osude, jer tek tada se ljudi počinju otvarati.
Bilo bi divno kad bismo jedni prema drugima mogli biti onakvi kakav je Stvoritelj prema nama. Nosi nas poput kapi vode na dlanu, čuva nas poput dragocjenosti jer smo mu vrijedni baš takvi kakvi jesmo, i izgubljeni, i prkosni, i rastrgani požudom, i supijani u svojim bijegovima. Drži nas na svom nježnom dlanu i ne pušta nas bez obzira na to u kojoj smo fazi. Kako bi bilo lijepo kad bismo tako čuvali jedni druge…svijet bi doista bio manje prijeteće mjesto.

Pokušajte, u srca gledajte. I srcem gledajte.

I tebe (ni)sam sit kafano: povijest zagrebačkih kavana i krčmi (1242.-2013.)

Malo pikanterija o najdražem mi gradu 😉

Piše: Mia Mitrović

Ovaj tekst prošetat će vas kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi te otkriti kako su postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ćemo i kultna mjesta 80-ih i 90-ih i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara. Ugodnu vožnju!

(članak je originalno objavljen u magazinu Playboy, veljača 2012.)

 „Zagrebačkim ulicama, cesta mog života teče“ postao je već pomalo iritantan napjev koji često slušam dok čekam da mi  se javi operater taksi službe i pošalje kočiju da me odvede kući u kasan noćni sat…

Zagrebačkim ulicama uistinu teče cesta mog života. Već dvadeset i više od kusur godina. Taksijem, tramvajem, biciklom i cipelcugom svakodnevno putujem Ilicom, Savskom, Zelenim valom, od Trešnjevke do Centra i natrag. Prije nekoliko godina poznati turistički online vodič TripAdvisor proglasio je Zagreb (uz Bruxelles i Oslo) najdosadnijom europskom metropolom, što je zaista nepravedna titula. Zagreb možda nema Montmartre…

View original post 2,856 more words

Nedostaje?

Malo nepredvidivosti mi nedostaje u životu, malo odlučnosti od nekoga tko je jak i tko zna što želi od života i od drugih ljudi. I direktnosti mi nedostaje, i hrabrosti. Bez toga nema strasti koja mi ustvari najviše nedostaje. Pun svijet preplašenih miševa i njihovih opreznih kalkulirajućih koraka. Želje za nepoznatim mi ne nedostaje. Samo, sve mi je uglavnom vrlo dobro poznato, i već toliko puta viđeno, da ne velim ofucano i predvidivo. Čekajući čudo nadam se nekom iznenađenju šeretski nasmiješenog života, starog cinika koji se od svih nas najviše zabavlja posmatrajući naše jalovosti.

Da barem udari neki vatrorepni komet, pa da malo sagorim dok sam još mlada.
Ovako zaista neću imati što pričati unucima za kojih pola stoljeća akobogda.

Ljubav sa veliko Lj

A sad malo o muško-ženskim odnosima. Dugo već nisam, jel.
90% ljudi ne može podnijeti činjenicu da su sami kreatori svojih odnosa, i da nitko drugi osim njih dvoje nije niti kriv niti zaslužan za (ne)uspjeh veze. Najlakše je hvatati krivine, prebacivati odgovornost na ostatak svijeta, i pronalaziti izlike samima sebi za nedjelovanje. Kako si napraviš, tako će ti biti, i koliko daješ i ulažeš- toliko ćeš i požeti. Ionako na kraju cijele priče shvatiš da lažeš samo sebi.
Zaista vrlo malo parova zrači skladom i ljubavlju, a još ih je manje ‘naelektrizirano’ tako da možeš zrak rezati među njima, i tu ne govorim o isključivo fizičkoj kemiji. Govorim o onome što toj kemiji daje prostora da raste i preobražava se, i ispunjava mnoge nivoe. I sretna sam do neba kad vidim ne samo nedostatak disfunkcionalnosti, nego i tu kreativnu i preobražavajuću snagu koja raste iz plodnog tla ljubavi, prihvaćanja i poštovanja.
Od sveg srca to želim sebi i svima ostalima, jer to tako i treba biti. Sve ostalo je samozavaravanje.

Hvala Maji i Željku na važnoj lekciji koja me podsjetila da ne pristajem na ništa manje.

Lost or found?

Jesmo, doista se pogubismo putem. Imali smo i britkost i odlučnost sa svojih 16, znali smo što želimo, osjećali smo sebe i pičili po svome. Zašto smo pustili sami sebe nakon nekog vremena? Kad i gdje se ušuljao strah, ruku pod ruku s obzirnošću, zašto i prema kome? Kad smo to odlučili podići zidove i uzeti distancu? Samoubojstvo s predumišljajem ustvari. Želim natrag onu sebe kakva sam bila s 14, jaču od mnogih ljudi s 40. I dužna sam to samoj sebi. Return to innocence? Svakako. Vjerovati prvo sebi i onome iznutra što me oduvijek vodilo, i sačuvalo. I hvala Mu na tom unutarnjem svjetlu, najvrednijem daru kojega mi je uopće mogao dati.
Kad samoća prestane biti bijeg i postane lijek, počinju se događati velike preobrazbe. Sjeti se. Dobro znaš gdje je krenulo krivo, kad si izdao sebe i po kojoj cijeni.
Uvijek možeš početi iznova.

I nikad nije prekasno.

Poštovanje

Samo to, i ništa više ne tražim od roditelja, prijateljica i prijatelja, ili partnera. Iz ovoga proizlazi sve ostalo- da me se ne prihvaća zdravo za gotovo, da se ne zloupotrebljava moja dobrota i ne testira moja strpljivost, da me se ne potcjenjuje i da mi se ne laže u lice glupim izgovorima u nadi da ću popušiti, istolerirati i slasno progutati servirano govno. Voljeti me možete, ali i ne morate.
Poštovati me morate.
Okrenite se malo k sebi. Vrijeme je preispitivanja. Imate 40 dana i uronite u svoju pustinju te se suočite sa svojim demonima. I budite iskreni prema sebi, jer bez toga nećete moći biti ni iskreni prema drugima.

Srdačno vaša.

Dobar savjet

Imam prijatelja koji mi je pred par mjeseci dao jedan od najboljih savjeta koje sam u životu dobila. Bila je riječ o situaciji “Sviđa mi se jedan dotični”, i rekao mi je: “Nemoj da lik plaća za tuđa sranja. Pruži mu priliku za čisti start od početka.”

Jednostavno, zar ne? Ni sami ne kužimo što sve vučemo za sobom, koja nas sve bivša razočarenja još uvijek grizu u obliku ljutnje ili tuge koja se s vremenom pretvori u malodušnost prema sebi i ostalima. Koji još to teret ja vučem u obliku željezne kugle prošlosti lancem privezane za nogu, em je teško, em boli, em skreće pažnju sa svega ostaloga na taj nikako odriješivi teret koji vuče li se vuče…kako bi bilo lijepo svakome moći dati čisti početak, bez gomile opterećujećeg psihološkog smeća koje ispliva kad najmanje treba, i sjebe sve što je možda moglo biti dobro i lijepo.

Duhovi prošlosti. Nitko ne zaslužuje biti zasipan tuđim sranjima za koja nije ni kriv ni dužan. A toliko smo se toga nagutali od drugih, da u praksi nismo dobili taj čisti start tamo negdje od ranih dvadesetih. A iskreno, nismo ga baš mogli ni dati. Jer- uvijek je netko jednom prije napravio sranje, ako nisu naše prve dramatične ljubavi, onda jesu naši roditelji prije njih. A smeće se gomila i gomila, tuge, bijes, povlačenje u sebe, nepovjerenje, bol, gomila toga.
No svi zaslužujemo taj čisti start od drugih. Isto tako zaslužujemo dobrano poraditi na sebi i svojim demonima kako bismo ga uspjeli pružiti onom/onoj potencijalnoj.

Nelak posao, to samočišćenje, i boli i grebe, i teško je, i košta suza, i nema prečica. I nema drugog načina za sagorjeti gomilu otpada. Koliko košta da košta. No na kraju vrijedi, jer to radim i radi vlastitog zdravlja. Bolje proći katarzu nego popucati i početi s pizdarijama a la sex&drugs&r’n’r u četrdesetima, s dva desetljeća zakašnjenja. A i olakšanje je skinuti kugletinu s noge, i primjetiti da ima puno zanimljivijih stvari koje mi okupiraju pažnju od one hrpe boli koju sam razvlačila od nemila do nedraga.

I još jedan izvrstan savjet sam dobila. “U životu žalim samo radi stvari koje nisam učinio.” Uzdrmao me jednako. No njega ne moram obrazlagati, zar ne? Pametnome dosta. 🙂

Hvala ti!

Sretna!

Nek nam svima bude sretnija od prošle. Ustvari ja znam što si ja želim, a vi mi poželite da mi se to i ostvari. Uvijek ima nivoa na kojima si čovjek može popraviti prosjek. Isto od srca želim i vama, i u to ime dižem veliku šalicu domaćeg kuhanog vina. Sve je dobro što se dobro… jel. Zalije. Sram vas bilo, ccc!

Pa da krenemo u to novo poglavlje ostavljajući stare terete u starim danima. Svako vam dobro, dragi blogeri, i dragi znatiželjnici koji redovito kao slučajno svratite.