Umorna sam pomalo od toga da mi se glava pretvara u magareću radi vlastite naivnosti, jer sam povjerovala u ono arheološkom mukom iskopano dobro u bližnjima. Iliti- kako te vlastita vjera u tuđe dobro odalami po onom najranjivijem dijelu kad to najmanje očekuješ. Od ljudi od kojih to najmanje očekuješ.
No ljudi će i dalje biti ljudi koji će druge trpati u svoje vlastite ladice predrasuda. A lijepo rekoh da ne volim i ne podnosim trpanje u kutije. Sve tuđe kutije su mi preuske i prešiljate. Čak i one koje mi se u početku i ne čine takvima. No prestara sam za mijenjanje svijeta i drugih, to je ionako jalov posao. Mogu mijenjati samo sebe, a i to mi se sve više čini upitnim.
Osobnost se dobiva rođenjem, i možeš se na trepavice postaviti, ali što ti je dano, dano ti je. Godine i zrelost eventualno mogu donijeti mudrost da prepoznaš ono što se može mijenjati, i pomirenost s onim što ne možeš promijeniti. Možda jednom steknem i neosjetljivost na tuđa sranja, možda nekim čudom postanem ravnodušna na idiotarije, možda me ne zaboli. I možda ću moći poput mačke jednostavno okrenuti leđa i elegantno odšetati od svih tih nebitnih, bez ikakve potrebe za uljudnosti.
Bio bi to divan božićni poklon.