Želja, samo jedna

Umorna sam pomalo od toga da mi se glava pretvara u magareću radi vlastite naivnosti, jer sam povjerovala u ono arheološkom mukom iskopano dobro u bližnjima. Iliti- kako te vlastita vjera u tuđe dobro odalami po onom najranjivijem dijelu kad to najmanje očekuješ. Od ljudi od kojih to najmanje očekuješ.

No ljudi će i dalje biti ljudi koji će druge trpati u svoje vlastite ladice predrasuda. A lijepo rekoh da ne volim i ne podnosim trpanje u kutije. Sve tuđe kutije su mi preuske i prešiljate. Čak i one koje mi se u početku i ne čine takvima. No prestara sam za mijenjanje svijeta i drugih, to je ionako jalov posao. Mogu mijenjati samo sebe, a i to mi se sve više čini upitnim.
Osobnost se dobiva rođenjem, i možeš se na trepavice postaviti, ali što ti je dano, dano ti je. Godine i zrelost eventualno mogu donijeti mudrost da prepoznaš ono što se može mijenjati, i pomirenost s onim što ne možeš promijeniti. Možda jednom steknem i neosjetljivost na tuđa sranja, možda nekim čudom postanem ravnodušna na idiotarije, možda me ne zaboli. I možda ću moći poput mačke jednostavno okrenuti leđa i elegantno odšetati od svih tih nebitnih, bez ikakve potrebe za uljudnosti.

Bio bi to divan božićni poklon.

Normalan. Što?!?

Zašto ne mogu naći nikog normalnog? Zašto su svi kukavice koje eskiviraju nepovršne ljude, boje se skinuti masku, izložiti krvav sadržaj ispod kože, zašto svi ostaju u toliko precijenjenoj comfort-zoni i drže je se kao pijan plota, da ne bi kojim slučajem nešto izgubili? Zbog čega te kukavice nikad ne riskiraju, i zadovoljavaju se samo formom? Je li tako strašno reći i ‘volim te, fališ mi’? Što, svijet će se srušiti? Ne kužim, možeš razmijenjivati tjelesne fluide, a ne usudiš se reći ‘uvukao/la si mi se pod kožu’ jer će…što? Srce će ti se raspasti u paramparčad ako pokažeš ljudskost? Koža će ti popucati ukoliko kojim slučajem čuješ ‘i ti meni’? Treba li i taj momenat eutanazirati žesticom? Pobjeći u vidu magle na sam predosjećaj nečeg velikog što bi te moglo promijeniti iznutra? No krasno. Najlakše se tješiti Playboyevim zečicama naočigled svih. One barem ne postavljaju zajebana pitanja. Biseru…

Gdje su ti drugačiji, normalni?
Guess what. Nema ih.

Ozbiljno. Providnost/svemir ima prilično bizaran smisao za humor. Aposlutno svi smo načeti i udareni u glavu. Vidi dolje. I jedino preostaje ne toliko ozbiljno shvaćati svoje drame. Naći odmak od sebe samoga, koliko god to bizarno zvučalo, i koliko god se činilo suludo, jer na kraju svega, nismo toliko bitni. I jesmo, nema ništa bitnije od nas samih, a opet u isto vrijeme uopće nismo bitni. Upravo zbog tog koraka odmaka mogu se smijati. I sebi, i tom istom svemiru koji mi smješta sulude scenarije i kombinacije. Godinama sam bila ljuta kao ris i proklinjala sam ga. Sad se samo smijem dobro poznatome starome frendu koji me pokušava opet nasanjkati na istu foru. Korak bliže pomirenosti. Ili starim, ili sam bliže prosvjetljenju. A možda su u šumi.

Featured image

Nije pametno

I nije, jesti kojekakvo voće kuhano u vinu, i još preliveno čokoladom ukoliko imaš zaobljene gabarite. Niti dopuštati si ugađati na svakom koraku. Niti je pametno živjeti za sada, danas, dok mi stariji i olfo pametniji spominju kako trebam misliti i na crne dane. Ne, nije pametno dopuštati si sve što poželiš istoga trena, niti je pametno govoriti neugodnu istinu koja je pomalo politički nezgodna, pa te se ufino u inbox upozorava da ne voliš Hrvatsku, ili Tursku, ili što/gdjegod o kojoj dogmi si se usudio provrištati naglas. Niti je pametno pisati, ni visiti online u kasni sat kad sve pristojne cure spavaju. Stvarno svašta se može napisati i izreći u pola dva ujutro, zbilja nije pametno. Jutro je, kao, pametnije od večeri. Da, svakako, i koliko god se trudila u to pametno jutro pametno natočiti mlijeko u kavu, uvijek zaprskam uokolo šalice onom zadnjom kapljom mlijeka koja onako iznenađeno požuri iz tetrapaka i pljusnuvši u šalicu napravi nered uokolo. Pametni ljudi nemaju OCD i to s mlijekom ih ne smeta. Pametni se dižu ujutro najkasnije u pola osam i rade nešto korisno do jedanaest, puno toga što treba obaviti oni obave, i ponosni su na tu svoju organiziranost i svrhovitost. I trljaju je na nos onima manje pametnima kao veliki životni uspjeh. Red, rad i disciplina, kažu.

Pa možda se opametim jednog lijepog dana. NOT.

Pun kufer

Najlakše je reći da je netko drugi kriv zato i zato. Koliko ja vidim, nitko nije anđeo, i uprite prst u sebe pa razmislite koga ste sve povrijedili ili sjebali samo zato jer je netko prije toga sjebao vas. I ne zanimaju me izgovori za opravdavanje tapkanja u mjestu.

Izvolite raditi na sebi. Žene su ovakve/onakve, muškarci su ovakvi/onakvi….ma hajde. Svi koje privučemo u određenoj fazi života su nam samo životna škola, pa naučite više nešto o sebi iz vlastite povijesti prije negoli počnete bacati kamenje na druge. Ja sam prva sama sebi kriva radi svoje dobrote, tolerancije i popustljivosti, zato što su mi cijele dvadesete otklizile u nepovrat pokušavajući ostvariti ljubav, te mi odoše gotovo cijele tridesete u lekciji što to ljubav nije. I mislim da ću se ludo zabavljati otkrivajući čari svoje zdrave sebičnosti i postavljanja čvršćih granica u mojim skorim četrdesetima. I nitko mi nije kriv za moje polagano učenje, jer mi je život u svim svojim nijansama cijelo vrijeme bio pred očima, jasan i očit, ali ja sam uporno i glupo vidjela samo ono što sam željela vidjeti. Colourblind za stvarnost. Tunnel vision koji me podosta srca i živaca koštao, nije uopće bilo bezbolno. Ali što sad, da malo naričem sama nad sobom? Da padam u depresiju opet? Da tražim krivce u svima drugima za vlastitu tvrdoglavu glupost? Ne pada mi na pamet. Nemam više vremena za uzaludna rasipanja vlastitih snaga. To je ionako već odrađena lekcija.

Pa kome pravo, kome krivo.

Blogerska kava

Next weekend, može subota 22.11, oko 18h. Prijedlozi za mjesto kafenisanja molim u komentare. Po mogućnosti da ne moram smrdjeti kao dimljena haringa po cigaretama, možete se valjda suzdržati sat-dva, možda i tri. Zg grade moj, sad se definitivno moram dotegliti doma. 😀

Edit- na Trgu pod repom u 18h.

Odlazak

Podvig je otići s otoka. Za samo odlučiti otići potreba je snaga, kamoli za spakirati se i ukrcati na neko prijevozno sredstvo. Ovaj grad iako je okružen morem ima jednu vrlo prizemljujuću snagu, i teško je mrdnuti. Ustvari problem je pokrenuti se, ponajprije u glavi. Zato toliko i razvlačim odlazak već skoro mjesec dana. Samo da mi je odmarati i spavati…sutra, ma sutra ću. Ima vremena. I tako dok ne shvatiš da su ti ostala još samo tri dana, a nisi vidio ovoga ni pozdravio se s onim, ni boce nisu iznesene iz spremišta, kao što ni zadnja mašina veša nije oprana pošto kiši već deset dana, i nema šanse da se osuši ni pod razno.
Uf…tromost tijela i uma.

Južina.

Neuklopiva

Upravo takva, čitav život negdje van tuđih okvira, stršim i nikako da se uklopim. Valjda ću sa četrdeset početi polako ja trpati druge u svoju kutiju, pa tko uspije preživjeti, ostaje. Nikad ništa dobro nije izašlo iz mojih pokušaja prilagođavanja kako bih usrećila druge i učinila da se osjećaju manje nelagodno radi moje različitosti. Samo rastuća anksioznost u meni i onaj konstantan osjećaj ‘kad će puknuti?’. I koliko se god trudila ostavljati dojam da sam dobro i da je sve u redu, ipak nije bilo. Hodajuća tempirana bomba, koja ima običaj eksplodirati prekasno, i na samu sebe. Jebena empatija, za sve je imam, a za sebe najmanje.

Baš sve tuđe kutije su mi pretijesne. A Bože, jesi me skrojio…no hvala ti. Ionako se samo u tvojoj kući osjećam potpuno na mjestu. I to kad je prazna. Možda to jedino tako i treba biti, jedan na jedan.
Pa, bit će mi drago vidjeti te jednog dana, kad ćeš mi biti voljan objasniti moje ‘zašto’. Jer, ja trenutno nemam odgovora. Kažu da ti znaš bolje. Bez dogmi, molim.

Introspektivno-zaključni

Nikako se priviknuti na dvije krajnosti- ljeta bez slobodnog dana i sata, i ove vansezonske lagane dokolice u kojoj mi svašta pada na pamet. Amy na repeat, i surfaj miško, fejzbuči i zuji po glupost.com, mozak na pašu, tijelo u ‘hibernation mode’. No, nemoguće je usporediti downloadane filmove s kinom. Čari malog otočkog gradića s kinom dvaput tjedno… i vraćanje davno ostavljenom hobiju. Štono me pak vodi u drugu misao- zašto sam si dopustila toliko zapustiti svari koje volim nauštrb simbioze i ‘stvari koje volimo’. Unatoč dojmu amazonke kojega ostavljam online, bila sam tiha i mirna bubica, uvijek puna razumijevanja i podrške, prava dobrica. Sve dok mi nije, tipično bikovski, prekipjelo nakon nekih situacija kojima uopće nisam smjela dopustiti da se dese i razviju. Čudi me vlastita dugogodišnja prevelika popustljivost ustvari. Ali da nije tako bilo, ne bih mogla reći da sam dala 120% sebe, bez ‘hvala’ na kraju. I to je život, kažu, sa svim svojim nijansama. Čovjek uči dok je živ, štono bi ovdje rekli: čini dobro-izij govno.

Molim preporuke filmova u komentare, hvala lijepa!

Noćurenje

Nemam prikladnije riječi. Ono doba kad sam najproduktivnija, unatoč išijasu i satu koji mi već neko vrijeme govori da je sleeping time. Da, možda u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Ono doba kad sam u mlađim danima bila mentalno najproduktivnija, kad se najbolje učilo i pamtilo. Štošta pamtilo. Ono doba u kome sad odustajem od bezuspješnog pokušaja spavanja, pa perem suđe i čistim mačje zdjelice s hranom. Prehladno je za iznijeti smeće. Dovoljno toplo za sabrati posljednjih osam mjeseci života u zadovoljnu liniju nekih krajeva i novih početaka. Uvijek bude tako. Nešto izgubiš, nešto dobiješ. Raduje me ta otvorenost i onaj dobar osjećaj budućih dana. Onako dobar kakvoga sam zadnji put osjetila s 26 godina, prije bolesti, dok je svijet još bio otvoren, topao i obećavajući. Naravno da je sad drugačije, no ne manje zanimljivo. Uz veće podočnjake, svakako, i uz zrelija prijateljstva. I nije svako zlo za zlo, blagoslovljene bile sve teškoće i ponori, jer oni su najbolji filter za pročistiti kako sebe, tako i one koji se predstavljaju bližnjima. Koliko god bilo pakleno teško i naizgled nemoguće u svom svojem besmislu, ipak na kraju spoznaš od čega si sazdan, i tko je oko tebe površan. I postaješ jači, iako ti se čini da si slomljen. Samo naizgled poraz. Poput vlasi kose tanka je granica krhkosti i snage. Ali treba vremena da sve to uvidiš.

Nije loše za jednu trideset i ohohogodišnju ludu mačkaricu, a S. mi kaže da zabava počinje tek s četrdesetak.
It will be hell of a tea party!

Falcustone

Čemu pišem, kome pišem i zbog čega? Jesam li idiot ako pišem samoj sebi i nekolicini meni sličnih čudaka kako bih razjasnila samu sebe i samospoznala ponešto kroz godine o vlastitoj snazi i nemoći? Jesam li ovca ukoliko ne pišem o New World Order i planovima familije Rothschild, jer je to ono bitno što se stvarno događa, i što je krucijalno za povijest čovječanstva i za sve nas? Je li samospoznaja za naivne budale, jesam li glupa ako mi se živo fućka za ostatak svijeta i nepostojeće avione koji su se zabili u twinse? Koja je zadnja rečenica moje životne knjige, sažetak i krajnja poruka, poanta svega? Mijenjam se kroz godine, a mijenja se i ta zadnja rečenica. Trenutno bi glasila: “Egocentrična gomilice, počistite prvo u svome dvorištu i preispitajte motive vlastitog srca, pa tek onda spašavajte svijet i preobraćajte sve ostale upirući prstom u tuđe greške, slabosti i nesavršenosti; sjašite mi s leđa i ne gazite po mojim granicama vlastitom sebičnošću i obijesti samo zato jer ste radi moje strpljivosti pomislili da vam je to dopušteno.” Dovoljno? Svijet je prepun vrlo inteligentnih i pronicavih ljudi koji prave budale od sebe. Jer, odgovor i reakcija na iskrenost trebala bi biti poštovanje, čak iako se ne slažeš sa izrečenim, makar pokušaj razumijevanja tuđeg svijeta, uzroka i motiva nečijeg stanja i akcije u određenom trenutku u vremenu, a nikako plitka provokacija petnaest godina nakon izrečenog. Jer jedno je kad napraviš budalu od sebe s nezrelih 22 godine, a nešto je sasvim drugo kad  činiš to svjesno i namjerno s nepunih pedesetak. Bude to i smiješno i žalosno. Da, inteligencija je vrlo često putokaz za gadnu stranputicu ukoliko uz nju ne ide empatija i poštovanje za svijet i granice onog drugoga.

Koja dihotomija… tako pametan čovjek, a takav kreten.

Rušenje idola

Ma i nije ustvari rušenje. Ne rušim ih ja, sami se strovale s početnog pijedestala u neke mutne blatnjave vode iz kojih više nikada ne isplivaju. Samo, uvijek boli mene, a ne njih. Oni su samima sebi sasvim super i nepogrešivi. Pričam o ljudima koje znam desetke godina. Neki ne sazrijevaju, neki nestanu baš kad se razboliš i kad najviše trebaš prijateljsku potporu, nema ih, progutala ih magla. Malo njih ostaje neiskvareno, u biti- malo njih ostaje, zato su i dragocjeni.

Znate koji ste.

Ne moram ja ništa…

…osim umrijeti jednog dana. A možda ni tad. Ne moram. Niti se moram ‘upariti’ kako bih smislenije i ispunjenije živjela. Tko kaže da je teret simbioze idealna norma? Zašto bi to trebala biti za sve? Nismo svi od istog materijala sazdani. I držanje za ručice ima često puta preveliku cijenu. I ne, nisam kukavica, ne bojim se rizika. A što i da jesam? Pa što. I može mi biti u ovim godinama. Ne dam svoju bazu i centar svog mira, pa tko se uklopi, dobro je došao. Seks je precijenjen, otvoren razgovor je potcijenjen. Razmislite malo o tome prije nego radi straha od praznine uletite u kojekakve kombinacije koje s vremenom ispadnu na vašu štetu. Ja to ustvari sama sebi, no…pametujem u hladne burovite noćne sate. Ja i Simply Red. Something got me started. A nije plavac mali, već čaj od jagode. Nikad dalmatinke od mene, tja. Nice try, stara moja. Uvijek ćeš biti čardak ni na nebu, ni na zemlji.

Eye of the hurricane

Postaješ ono što u sebi hraniš, ukoliko se u međuvremenu ne umoriš i ne pustiš da sve ide svojim tokom. Nisam više ista, ne idem glavom kroz zid na prvu loptu kao u dvadesetima. Sve mi je lakše jednostavno- pustiti. I mudrost daje plodove, pošto se ljudi kroz situacije u kojima stojim tako nepomično vrlo brzo iskristaliziraju u svim svojim nijansama. Zaključi se nameću sami od sebe. Iako boli, ne razbijam se o zid. Blažene skore četrdesete.

Umorili me ljudi, prohtjevi, htijenja. Godi mi nepomičnost. I nije da nemam života niti strasti, nego se ne dam bujici da me odnese. Ugodno je u oku tornada. Valjda je to ono što nazivaju ‘biti promatračem’. Tu si, prisutan si u potpunosti, ali zaštićen. Ogroman doseg za jednog control freaka, zar ne? I paše, baš paše nakon toliko godina sagorijevanja i involviranosti. Blaženi mir, taj neočekivani dodir dugo priželjkivane, toliko žuđene milosti.

I hvala Mu na tome.

 

After a long and emptying silence…

Proživjeh tri života od posljednjeg blog posta. Da filtriram mizandriju, nakupljenu ravnodušnost nakon gomile tuđih površnosti, sreću opakog naličja, gušeće sebičnosti…da vidimo što će ostati ispod svega nataloženog. Možda i ne postanem sarkastična.

Zasad dišem slobodno, ili barem tako mislim. Demončići čuče u prikrajku i trljaju ručice mojim nespokojem. No, tko je ikad uspijevao pisati dok je bio presretan?

 

Drago mi je, Bluna.