Falcustone

Čemu pišem, kome pišem i zbog čega? Jesam li idiot ako pišem samoj sebi i nekolicini meni sličnih čudaka kako bih razjasnila samu sebe i samospoznala ponešto kroz godine o vlastitoj snazi i nemoći? Jesam li ovca ukoliko ne pišem o New World Order i planovima familije Rothschild, jer je to ono bitno što se stvarno događa, i što je krucijalno za povijest čovječanstva i za sve nas? Je li samospoznaja za naivne budale, jesam li glupa ako mi se živo fućka za ostatak svijeta i nepostojeće avione koji su se zabili u twinse? Koja je zadnja rečenica moje životne knjige, sažetak i krajnja poruka, poanta svega? Mijenjam se kroz godine, a mijenja se i ta zadnja rečenica. Trenutno bi glasila: “Egocentrična gomilice, počistite prvo u svome dvorištu i preispitajte motive vlastitog srca, pa tek onda spašavajte svijet i preobraćajte sve ostale upirući prstom u tuđe greške, slabosti i nesavršenosti; sjašite mi s leđa i ne gazite po mojim granicama vlastitom sebičnošću i obijesti samo zato jer ste radi moje strpljivosti pomislili da vam je to dopušteno.” Dovoljno? Svijet je prepun vrlo inteligentnih i pronicavih ljudi koji prave budale od sebe. Jer, odgovor i reakcija na iskrenost trebala bi biti poštovanje, čak iako se ne slažeš sa izrečenim, makar pokušaj razumijevanja tuđeg svijeta, uzroka i motiva nečijeg stanja i akcije u određenom trenutku u vremenu, a nikako plitka provokacija petnaest godina nakon izrečenog. Jer jedno je kad napraviš budalu od sebe s nezrelih 22 godine, a nešto je sasvim drugo kad  činiš to svjesno i namjerno s nepunih pedesetak. Bude to i smiješno i žalosno. Da, inteligencija je vrlo često putokaz za gadnu stranputicu ukoliko uz nju ne ide empatija i poštovanje za svijet i granice onog drugoga.

Koja dihotomija… tako pametan čovjek, a takav kreten.