Dating u zrelim godinama iliti kako je svijet kojeg smo znali putem otišao u nepovrat

Imate li ponekad osjećaj da ste izbjeglice u vlastitom životnom okruženju? Živite u istom gradu već godinama, u istoj državi, a što dulje vrijeme prolazi, to je sve manje vaš grad i vaša domovina. Načini komunikacije su se promijenili, društvene strukture su drugačije, razgovori koji se vode oko vas više nisu ono što vi živite, a pogotovo to više nisu vaše vrijednosti. Ne osjećate se doma, a fizički se niste pomaknuli niti kilometar. Ista stvar se dešava i s muško-ženskim odnosima. Ništa više nije kao što je nekad bilo, nema upoznavanja, nema zainteresiranosti za svijet i razmišljanja onog drugog, i što je najgore- nema više onog drugog jer smo se nekako u zadnjih desetak godina prestali gledati kao ljudska bića, i sveli smo jedni druge na predmete za povremenu upotrebu. Upotrebne predmete. Sama površina, ništa suštinsko. Dating svijet. Bok, ja sam Pero, a ovo je moj đoko u erekciji. Evo ga još jednom ali iz drugog rakursa. Kako snimiti selfie đoke da izgleda veći i impozantniji…da, postoji ta tema na forumu. I kako snimiti još ponešto, a da se ne vidi lice. Božesačuvaj imati lice, naročito bez sunčanih naočala. Zbir smo kuraca i sisa. Ili pičaka. Obrijanih ili…dlake su ponovo u modi. Kako želiš, srećo? Da ju obrijem? Kako želiš, srećo? Zguza ili samo ti budi gore da ti gledam sise kako skakuću i da ne moram ništa raditi, da cijelu zabavu odradiš ti, a ja ću se obrisati u tvoju novu satensku posteljinu nakon što ti svršim po licu, zar si mislila da će biti ikako drugačije?

Jebemti iphone i samsunge S-shit i mobilne kamerice, i pornografiju koja je postala mainstream, i meni koju sve to skupa još uvijek čudi, i još uvijek se nađem zatečena. Kako smo se međusobno opredmetili, i zašto je to postala normala? Kako to da se tome nitko ne čudi, i nitko to ne dovodi u pitanje? Pazite, govorim o ljudima mojih godina, četrdesetak. Ne o klincima koji su umjesto lego kockica imali iphone za uspavljivanje, i ne znaju za ništa drugo. Kad smo to pristali biti? Kako je to postalo neupitno? Zašto sam kuja ako ne želim pristati samo na bivanje materijalom za drkicu prije spavanja? Čak i to vam je prelijeno, dragi moji virtualni, otvoriti browser i otići na pornhub? Svi bi sve live online i odmah? Po mogućnosti samo i isključivo virtualno, a ako se i sretnemo uživo da odem odmah nakon, da me kojim slučajem ne bi trebali (zamisli čuda i bahatosti što tražim) odvesti natrag kući? Da ne bi morali potrošiti tri litre benzina i petnaest minuta svog vremena? Da se ne bi morali ponašati prema meni kao prema ljudskom biću koje ima za postaviti i kakvo pitanje koje dovodi u opasnost vašu površnu konstrukciju privida moći i samokonstruirane atraktivnosti?
Kakve atraktivnosti? Na što bih ja to trebala reći „Wooow!“ i što bi me to točno trebalo oboriti s nogu da odlučim popiti jutarnju kavu u društvu? Čemu bih ja to trebala otvoriti vrata i pustiti blizu? Izbjeglica iz jednog svijeta kojeg više nema, metuzalem sam jer me više doista ništa ne uzbuđuje. I sve mi je tako obično, dosadno i predvidljivo, površno dozlaboga i lišeno svakog smisla. Potpuni idiotizam koji nema apsolutno nikakve veze sa mnom.
Samo vi dajte ako vas veseli, ali bez mene u cijeloj toj priči.

Pero, odjebi.