Pičvajz

Budućnost je nezamisliva. Sigurnost je- stigla sam do zida. Da se molim? Za što točno, kad su apsolutno sve opcije moguće, a i nemoguće u isto vrijeme? Osjećala sam ovo raskršće godinama. Imam samo danas. Prošlost se ionako promijeniti ne može, a već sam je toliko puta prekopala i presložila da mi se paleolit izmiješao s kasnom antikom, labirint samo meni znan, a ostalima vječna enigma.
Budućnost jest zamisliva, u premnogo varijanti, no znaš i sam da je nemoguće pobrojati baš svako stakalce u kaleidoskopu, možeš samo pratiti kako se sveukupna slika mijenja iz sekunde u sekundu. Zadržavam dah i testiram svoju snagu dok mnogi na respiratoru i nemaju taj luksuz. Što znači živjeti? Biti u sada i ovdje, jer nam ništa drugo više ne preostaje. Kao da svi vozimo kroz gustu maglu, vidiš samo sljedećih par metara, i ništa više. Bojiš li se stisnuti gas ili kočnicu? Korak, dva, a što je dalje…to više nitko ne zna. Mijenjam se poput vode tekućice. Puštam emocijama slobodan prolaz, istutnje se ili išuljaju na prstima. Puštam mislima vizualizacije nekih mjesta na kojima nikada nisam bila. Gledam sebe u različitim aspektima funkcioniranja koji uključuju upotrebu svih vrlina. I nema više straha. Kad ti se godinama iznad glave njiše klatno sa oštricom, sve niže i niže, više i nije toliko bitno koliko ćeš živjeti, već kako.

Istinito, do kosti. Slušajući sebe i “autopilot”.

Naš Jere

Naiđoh danas na citat Elizabeth Kubler-Ross, koji glasi: “Najdivniji ljudi koje znamo su oni koji poznaju poraz, patnju, gubitak i borbu, a našli su svoj način izlaska iz mračnih dubina. Ti ljudi imaju poštovanje, senzibilitet i razumijevanje života koji ih puni suosjećajnošću, nježnošću, brigom za dubokom ljubavi. Divni ljudi ne nastaju samo tako, oni se takvima načine.” Ovo je ogromna istina, a ti si nam prijatelju bio dokaz kako i najteža patnja čovjeka može izbrusiti u najljepši dragulj. Najradije bih ti rekla “moj Jere” jer sam te nakon prve rečenice odmah doživjela svojim i bliskim, ali to bi bilo vrlo sebično od mene. Bio si tu kao znak božje prisutnosti, ljubavi, topline, i dobrog humora svima nama koji smo ti bili blizu. Život je nevjerojatno ludo putovanje, jer na najneočekivanijim mjestima ostaneš zatečen bogatstvom nečije duše i veličinom nečije dobrote. Jere naš, skroman, išiban životnim tragedijama od starta, jedino što si svim srcem želio je ljubiti i biti ljubljen. Imao si nevjerojatnu mudrost za svoje godine upravo radi te nemilosrdne borbe za životom, u kojoj začudo nikad nisi postao ogorčen, kivan, zatvoren niti bijesan. Nisu te povukli poroci, nisi se uništio putem za razliku od većine ljudi koji bi to učinili da su morali nositi ma i pola tvojih ožiljaka. Silno si hitao u božje utočište i zagrljaj koji ti je neprestano punio srce, pa si tu bezuvjetnu ljubav mogao dijeliti sa svima nama koji smo imali čast upoznati te. Mili naš Jere, srce mi se iskidalo kad sam čula da te nema, makar sam predosjećala da nešto nije u redu kad ti je mobitel bio isključen. Prerano si otišao, prijatelju moj, možda upravo radi količine patnje koju si ponio u toliko malo godina. Tek si sad trebao odmoriti, u toplini doma, uz druženje sa svima nama koji smo te voljeli kao brata (ustvari kad bolje promislim, ovo “kao” je potpuno suvišno). Po srcima i po dobroti smo se prepoznali. Dosta nas je takvih samozatajnih i dobrih, ali ne dolazimo do izražaja u svijetu prepunom grlatih i bučnih narcisa, ljudi-fasada i svih tih silnih celofana bez sadržaja. No bogatstvo duše se ionako može vidjeti samo onim unutarnjim okom kojim se gleda ništa drugo doli sama duša. A tu si bio jedan od najbogatijih ljudi koje sam ikad upoznala. Prepoznali su te i mnogi drugi, naša Bilja kojoj si posvijestio što znači prava briga, ljubav i pažnja. Kratko smo se poznavali, ali ostavio si trag samo takav, čovječe…hvala ti na svakoj mudroj rečenici, svakom smijehu uz kavu kad mi je bilo najteže, ma smijeh mi je s tobom bio od starta, u onoj čekaoni. Pitala sam te kako se zoveš. Rekao si: “Jeronim, ali slobodno me možeš zvati Jere.” “U redu Jere, samo se nadam da nisi tvrdoglav kao onaj koji je rekao ‘Bože, oprosti mi što sam Dalmatinac!’ “. A odgovorio si mi u sličnom tonu : “A nisam preveo ni Vulgatu!” pa smo se prasnuli smijati oboje. (Guglajte ako vam teološki humor nije poznat.) Rekoh sama sebi- to je to, ovaj je moje sorte. I nisam pogriješila niti milimetar. I bio si, dragi moj prijatelju, vidio si ono najbolje u meni, u što ni sama nisam vjerovala, ali sad ću ti vjerovati na riječ. I dići ću kriterije još više, jer si mi pokazao koliko vrijedim, mili naš. Podsjetio si me na najbitnije- na toplinu, ljubav, brigu, i na zadnjem rastanku nakon kave na tramvajskoj stanici izgrlili smo se kao da se nećemo vidjeti sto godina. A kad si mi stavio znak križa na čelo kao blagoslov za sretan put prije nego što sam uletjela u tramvaj, e to mi je napravilo knedlu u grlu i pobjegla sam brzo u šesticu da ne vidiš da si me rasplakao. Ali mislim da si znao. Osjetio si me isto kao i ja tebe, nisam bez razloga potonula u provaliju naoko bezrazložnu, iz koje nisam mogla izaći nekoliko dana, čameći u sobi navučenih zastora slušajući Pink Floyd. Točno tad si vodio svoju posljednju borbu. Mili naš Jere, vratio si se kući na nebesa, gdje ti je oduvijek bio jedini pravi dom, odletio si u nebo poput rakete i znam da te sad više ništa ne boli, da si dobro, i zdrav i presretan s majkom i ostalim svojima. Hrabri moj fajteru, skidam ti kapu. I hvala ti što si se javio znakom poznatim samo iz našeg razgovora, i to dvaput, za nevjernog Tomu, na Majčin dan.
Koliko će biti praznije bez tebe ne mogu ni opisati. I svaki moj odlazak na bazen u Utrine neće biti isti jer te neću moći zvrcnuti “Ajde spuštaj se, idemo na kavu u Cotton+, gotova sam s feniranjem”.
Sad paziš na sve nas odozgo, i na ljepšem si mjestu. Odmori, mili naš, zaslužio si.
I hvala ti na prijateljstvu, ljubavi, zagrljajima, smijehu, podršci, dobroti, velikom srcu i svemu onome što čovjeka čini Čovjekom. Jer bio si upravo to, na svoj samozatajan i skroman način. Naš prijatelj svetac koji nam iznebuha ostavi trag mirisa ruža i ljubičica, makar u blizini nema nikakvog cvijeća. Ako treba i dvaput, legendo naša. 🙂 Neću ja više plakati, ti sad živiš u svima nama kojima si u dušu zavirio. I ostaješ tu, u nama, živ zauvijek. Osim toga, dužne smo ti Bilja i ja one baklave u Petrinjskoj, i šetnju po Bundeku. I budemo, ne brini. i bit ćeš s nama. Volimo te puno puno! I u tome je cijeli smisao svih naših ovozemaljskih lutanja i borbi.

Čuvali te anđeli!

~

Zaboravila sam se. Lako je to kad se upregneš u trku za preživljavanjem, strah od nule, strah od ovisnosti o drugima, strah od godina i gubitka vremena, pregaženost, izmaknutost u skoro nepostojanje, strah, strah, strah… i kad se kotačić jurnjave smiri, gdje sam? Što mi treba? Što želim? Poput šamara svaki put stiže spoznaja nemogućnosti bliskosti. Zašto? Što sam učinila gospođi karmi da me sjebe svaki put? Gubitak nade je najbolniji, makar je i ta kurva toksična. Čekam.
Previše boli spoznaja da toga što mi najviše treba za mene- nema. Nečijom okrutnošću sam stavljena u poziciju nemicanja, jer svaki put kad krenem nakon što bljesne tračak nagovještaja sjebem se. Zašto si dopuštam da me tuđe površnosti uvijek iznova zabole? Nebitna sam im. Nebitni su. Ne vide me. Ili ih plaši ono što vide. Žudim bliskost bez gušenja. Postoji li to uopće? Što ih to točno plaši? Gdje mi je ta snaga od koje munjevito pobjegnu, sad, da se iščupam iz sebe? Raspadam se.
Tu neće pomoći ni orgazmi ni suze.

Neću

Koji sam ja tukac. 43 godine u dupetu, i tek sad polako dolazim k pameti, with a little help of my friends. Postavljanje zdravih granica, da. Moja sloboda je u mojim rukama nakon duge i teške borbe da uopće skopčam činjenicu da je to nešto na što imam potpuno pravo, da mi nitko nema pravo nametati sram i krivnju radi toga, da sam ja kreator vlastitog prostora- emotivnog, duhovnog, mentalnog i naposlijetku onog fizičkog koji uključuje i meni drage stvarčice i sitnice. Cijeli život se nekome opravdavam, stavljana u poziciju da se branim i objašnjavam…što i kome? Da sam to ja, i da tu takva postojim bez da sam to birala i tražila? Da, i to sam morala crtati, i gotovo se ispričavati što postojim.
Ali dosta više. E baš neću. Ako dosad niste skopčali, nećete niti da vam ep napišem i u čipki izvežem. Niti slovca više. Tu sam, i to je u redu. Nemam više namjeru ni atoma ponijeti na svojim leđima, a da nije moj, već onaj nepotrebni tuđom zluradošću natovaren. Ne želim nositi sve ono za što nisam osobno odgovorna. Ne želim više nositi ikoga osim sebe. Kako ono ide priča o čovjeku koji je svaki dan na jezeru lovio ribu pa ju nosio u selo, da bi ga to isto selo ispljuvalo kad se razbolio i nije mogao otići po ribu, da, on im je bio kriv. Na kraju mu je dokusurilo pa ih je podučio pecanju, neka se prehrane sami.

Tu sam. Znam, ali neću više. Neću. Mogu, ali ne želim. Dosta je bilo tuđih šlepanja. Dosta je bilo tegljenja tuđih očekivanja, s godinama sve većih i žešćih, do pucanja kičme natovarena. Jok. Sad malo želim disati, plivati, ne razmišljati “što ako”, smijati se, voljeti i sebe i svoje suborce, poslati u kurac gadove i nazdraviti Životu. I na kraj pameti mi više nije micati se ikome, i umanjivati se samo kako bi dotičnome/dotičnima bilo manje neugodno pošto ih moja srčanost i kvalitete posramljuju i uznemiruju. Vaša ljubomora, vaša stvar. Rješavajte sami svoje komplekse.

Eto, tako i ti, Živote, seronjo stari, da te vidim odsad nadalje! Mogu ja to i bolje.
A ti?

43

I što reći? Možda bolje ništa. Ionako je život pun promjena, samo što je ova posljednja bila malo žešća. Živa sam, zdrava, još uvijek se uspijevam zajebavati, ljuta kao ris jer se zatvara kino Europa, dovoljno potkovana da si osiguram kruh svagdašnji. Nema predaje!
Pozdravlja vas Gorgona.

Music makes the world go around

Ne sjećam se kad sam zadnji put kupila cd, vjerojatno prije desetak godina. Što me ponukalo ovaj put? Puno toga, ljubav prema jazzu, divljenje jednom izuzetnom talentu, podrška prijatelju i hrabrom suborcu, prepoznavanje kreativnosti, ljubav prema ljepoti, skladu i izvrsnosti. I jedno veliko hvala od mene, za svaki razgovor, podršku i suze od smijeha u 1 ujutro, kad trbuh boli od smijeha zbog urnebesnog humora radi jedne žirafe iz onog vica, svaki put kad sam se natjerala ostati budnom jer me izvrsna muzika uvijek podigne ma koliko bila iscrpljena od sezonskog višemjesečnog crnčenja… Hvala ti Marin Jerkunica, budemo već i tu janjetinu okrenuli, s kapulicom mladom! Odsad nadalje samo u dobro gledaj, i nek te to isto dobro prati gdjegod zasvirao, dragi prijatelju vanserijski! Ostani svoj! 🍷🐾❤️

A vi koji još niste…što čekate? 😊
http://www.snailrecords.nl/store/marin/index.html

Zbogom prijatelju

Izuzetno mi je teško uokviriti cjelinu odlazeće godine nakon svega što se zbilo, doista nisam od nekih slavlja. Teška, mučna godina, doista. Možda je dobro što odlazi bez povratka, možda je dobro što se rađa nešto novo, nešto bolje? Nadam se.

Teško je gubiti prijatelje, teško je ostajati bez samozatajnih, dragih, mirnih i dobrih ljudi koji su endemska vrsta po sebi, svjetlo i radost. Teško je kad u teškim vremenima izgubiš ta rijetka uporišta, pogotovo kad ih izgubiš toliko brzo, naglo i neočekivano da ostaneš bez riječi, izuven iz cipela, a tuga ostane visjeti nad tobom tako nespremnim i zaprepaštenim, i svako malo se promeškolji bockajući te i tjerajući suze čim malo vanjska buka utihne, pogotovo kad se sve smiri pred počinak.

Dobri naš Luka, bio si mi drugi tata, hvala ti za svaku smokvu, svaki smijeh, svu dobrotu, pažnju, ljubav i podršku kroz ove moje otočke radne godine. Ti si sada radostan u Gospodinu i bereš te nebeske smokve koje rađaju plodovima bez obzira na godišnje doba. Pazi na nas koje si ostavio za sobom, i odmori. Nedostaješ nam. Čuvali te anđeli.

Luka Perdija (27.10.1947.-28.10.2018.)
Luka Perdija (27.10.1947.-28.10.2018.)

Ljudi

Svega cvijeća u bašti božjoj. Toliko želja, afiniteta, metoda brušenja karaktera, različitih duhovnih disciplina koje sve vode k istom putu, onome unutra, vlastitoj srži. Različiti su nam prioriteti, naravi, svjetonazori, različite su nam i srži. Znao je to i stari Držić. Ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Ljudi koji jesu, i ljudi koji nisu. Vrlo jasno se to vidi, i vrlo brzo, naravno ako ne počnemo racionalizirati prvi glas intuicije, i ne počnemo idealizirati, diviti se potencijalima, motajući sve u ružičasti papir koji se u ovim posljednjim danima ionako brzo podere.
Odsad se divim samo realiziranim potencijalima, izbrušenim osobnostima, zrelim ljudima, onima koji imaju i fokus i disciplinu, koji znaju što žele od sebe i drugih, i koji se ne plaše izazova. Koji kroz teškoće rastu. Koji sami rješavaju posljedice svojih nesretnih djetinjstava/propalih veza ne tovareći svoju emocionalnu prtljagu u potpunosti drugima na leđa, i koji usprkos tome i dalje kroz život gaze nezagađeni gorčinom i razočarenjem, i unatoč svemu imaju snage hrabro ispričati svoju istinu. Koji se unatoč svemu uspijevaju i dalje razveseliti, i njegovati britak, samo životnim mukama isklesan inteligentan humor sa netoksičnom notom sarkazma, onako usitno poput arome borovice u dobrom ginu. Predivna mi lekcija ionako žestoke godine.

Dragi moji, znate koji jeste, hvala vam što i mene činite boljom osobom. I hvala providnosti što nam je ukrstila životne puteve.

Ἀποκάλυψις

Apokalipsa fino napreduje, hvala lijepa na pitanju. Apokalipsa ili otkrivenje, ustvari- razotkrivanje. Razotkrivanje pravih namjera i skrivenih motiva bližnjih i manje bližnjih, izdaje i noževi koji su trebali ići u leđa više nisu skriveni. Zabljesnu na podnevnom suncu i sve postaje toliko očito. Govna isplivaju u svom punom bouquetu, hvala Svevišnjem. Jest šokantno, jest dramatično, boli, ali izuzetno je dobro jer uviđaš istinu i prava ljudska lica. Hijenina lica. Janus je mila majka za neke ljude.
Dobro, i sad kad me je istina izula iz cipela mogu se polako sabrati i odlučiti:
1. Ostati živa i oteti se ideji “Bože, umorna sam kao pas. Dokle više?”
2. Shvatiti da moja stvarnost i ono što ja jesam uopće nema nikakve veze s tuđim projekcijama i mentalno-emotivnim bljuvotinama kojima me se počesto obasipa samo kako bi oni mogli uspješno živjeti sami sa sobom i noću mirno zaspati bez osjećaja krivnje jer bi se inače požderali kad bi doista preuzeli odgovornost za svoje postupke.
3. Ne dopustiti da mi tuđi rasizmi i kompleksi oduzmu mir i vjeru u ono najbolje u meni, što me izdvaja iz mora prosječnih i što me čini dobrim čovjekom i prijateljem.
4. Teškom mukom izboriti se za neispuštanje iz ruku vjere u providnost, u to da će sve izaći na dobro nakon te mračne epizode u ljudskoj/osobnoj povijesti. Saturn? Mračna noć duše? Posljednji dani?
Treba ovo preživjeti i ostati normalan.
5. And last but not least- kupiti jedan fini vrhunski šampanjac koga ću otvoriti na final judgement day. Za novu eru reda, pravednosti, mira, jedinstva i prihvaćanja&prihvaćenosti, bez ikakvog prisustva mraka, zla i sadašnje kvarnosti. U iščekivanju trijumfalnog comebacka kojeg ćemo svi mi preživjeli ipak najveselije i najdostojanstvenije proslaviti, jer smo izdržali do kraja.

I tako, u iščekivanju Mesije, gricnimo i koje kokice dok se svitak ne odmota do kraja.
Držite se!

Eau De Piss Off

Čudne te neke navike ljudova koji si svašta dopuštaju dok su u vezama i odnosima, malo prcanja u zdrav mozak, malo eksploatiranja popustljivosti i dobrih namjera onog drugoga, manipulacijice i tihi preziri, potkopavanja, egoizmi, grčke tragedije, grand finale i nabacivanje blatom, you name it, arsenal je popriličan. Ako vam se zareda ovakav razvoj događaja, budite 120% uvjerene da taj dramatičan kraj nije finalni čin drame. Uvijek postoji i nastavak, kao u Ulici Brijestova. Nastavak kao i obično uvijek počinje čim si zaližete razočarenja, posložite se i krenete u novi suživot sa nekim normalnim. Vampirčić je željan kalorija, uvukao bi se i ugnijezdio da se još malo nahrani, nešto mu je hladno i nelagodno pa zagrebucka na vrata i cupka s noge na nogu, hvala dragom Svevišnjem što je izmislio špijunke. Dakle, to famozno kasno paljenje.

Khm. Znate sad što to znači. Sad ste najednom anđeosko biće, ma kako samo prije nije uvidio čistoću vašeg srca i vaše plemenite namjere da, zamisli čuda, gradite nešto konkretno i uzajamno. Naglasak na uzajamno, što ga je natjeralo u sprint kojeg se ni Usain Bolt ne bi posramio. A sad jao kako će, što će bez vas, tako ste divne, i plemenite, i neodoljive, i nedostajete mu, i samo bi vas htio vidjeti. Razdire ga želja za ispijanjem kave i pranjem vlastite savjesti.
Zato predlažem da uzmete rođendanski poklon koji ste dobili od osobe koja je kraj vas, koja vas cijeni i ne pada joj na pamet izvoditi bijesne gliste, parfem recimo. I špricnite malo u smjeru svih tih kasnih paljenja, da pročistite atmosferu i uklonite miris sumpora koji se šulja kroz ključanicu, izvirući iz osobe koja cupka pred odavno zatvorenim vratima tražeći supply.

Eau de Piss Off. Kao Raid za nestašne mušice.

Upozorenje: tko se prepozna, najvjerojatnije si taj.

(Hvala ti, draga moja prijateljice. Pusa!)

Rubikova spirala

Preslagivanje kockica, životnih prioriteta, osvještavanje vlastitih kvaliteta, uzgajanje kičme i borba za mudrost. Nije to nešto što se iznenadno spusti s nebesa kao dar, već je posljedica rada na sebi i vlastitom rastu i sazrijevanju. Ništa bez iskrenosti i pretresanja vlastitih obrazaca. Odvajanje bitnog od nebitnog. I odluka- što želim sebi, i od sebe. Drugi su ionako najčešće samo prolaznici, osim onih rijetkih koje mogu na prste nabrojati. Rijetki ostaju kad zagusti, na muci se doista poznaju junaci. A kako postati vlastiti junak? Kako doskočiti vlastitoj toksičnosti? Ima i načina, i ljudi koji se bave time. Nekome crkva, nekome psihoterapeut, nekome life-coach koji je sam prošao kroz istu priču i izvukao pokoju sjajnu pouku, vrlo primjenjivu, i stavio je drugima na besplatan uvid, blažen bio internet.
Sami nađite što vam odgovara, nitko drugi nije odgovoran za vašu stagnaciju osim vas samih. Najlakše je kriviti teško djetinjstvo, roditelje, okolnosti, loš brak, teškog partnera i tako dalje, i tako bliže, muškarci su ovakvi, žene su onakve, aha, kako da ne. Svi smo odgovorni prvenstveno za svoju dušu, i izbore koje (ne) činimo. Najlakše se učahuriti i povući, no tako se ne raste. Tražite. Pitajte. Pokušajte drugačije. I gledajte naprijed bez osvrtanja i gledanja u ponor koji ste ostavili iza sebe…zašto? Da ponor ne bi pobjegao vrišteći, hvala Majić! 🙂
Punoljetni ste, odgovorni za svoj životni put, učinite najbolje s onim što ste dobili rođenjem, svojim karakterom i sklonostima.

Count your blessings, i sve bude dobro.
Lakše je, uz čašu pive, ili gin-tonica, i uz sreću što imate s kime nazdraviti, makar bio na tamo nekoj čudnoj paraleli, na kojoj uvijek pada kiša. Još nismo prešli na rakiju, connecting people. To poslije ponoći. :)))

Karika koja nedostaje

Da, uvijek nam nešto u životu fali, naročito ono što vidimo kod drugih, i putem sami sebe vrlo često pogrešno uvjerimo kako nam nema sreće ni spokoja dok ne dohvatimo to nešto. Tantale, sunce ti tvoje. Vrlo često je to nešto toliko promjenjivo i fleksibilno, a kad ga dohvatimo, nakon početne euforije slijedi nam otrežnjenje i spoznaja da još uvijek nešto nije baš potpuno na svome mjestu, nije to baš to- uglavnom sine nam da smo upravo s tim nečim dobili samo još jedan set izazova i problema koje moramo rješavajući prerasti da bi apsolvirali lekciju gospođe karme. Zajebana igračica, upornija i tvrdoglavija čak i od mene (da, moguće je, kao i činjenica da ja kao kršćanka upravo spominjem karmu). Nema preskakanja lekcija, i dobijat ćeš ju serviranu uvijek iznova, samo s drugim glumcima dok ti ne sjedne poanta. Dok se ne upali ta famozna žaruljica, nakon što se satreš živ kroz nekolicinu dekada. No dobro, nitko se nije rodio mudar. Ili smo se možda svi rodili mudri, pa nam je to putem ishlapilo radi naučenih obrazaca iz kojih se teško ispetljati i vratiti se autentičnom i slobodnom sebi.
Istina, lakše je kad imaš kvalitetno ogledalo- mudrog prijatelja, duhovnika, literaturu, moć rasuđivanja dok se probijaš kroz šumu samozvanih life-coacheva, a ni zdrava intuicija koju uvijek vrijedi poslušati nije na odmet, baš kao ni ispravno izgrađena savjest.

No misao dana koja mi visi nad glavom cijelo jutro jest poruka o prihvaćanju vlastite odgovornosti za svoj rast i sazrijevanje. Najlakše se ukalupiti u naučeno, formu, obrede i rituale, stvoriti si privid da se nešto događa, a tapkati u mjestu bez osvještavanja onoga što se doista događa. Stvarnost te ionako prije ili kasnije bubne u glavu, a sad hoće li to biti pernatim jastukom (čisto sumnjam) ili macolom/motornom pilom (vrlo vjerojatno, hvala ti gospon Murphy, ‘bem ti zakon), nama tvrdoglavima koji volimo biti u pravu uvijek slijede žešće mjere. Dakle, pošto svi griješimo dok smo živi, bilo bi lijepo i da počnemo učiti iz tih grešaka, a prvi korak je svijest da- nisi baš uvijek u pravu. Moglo je bolje, moglo je drugačije. Sam si sebe uvalio u govna. I nitko ti drugi nije kriv, nego ti sam. Nemoj mi sad upirati prstom uokolo i tražiti izgovore i izlike kako bi prebacio svoj teret na nekog drugoga. Uzmi ogledalo, pa u njega upiri prstom. Kako ono, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh? Aha, a zašto se to govori triput? Da nam bolje uđe u svijest, jednom k’o nijednom. Za tvrdoglave. A najteže je to, zar ne? Bez toga nema poniznosti. Duboko sam uvjerena u činjenicu da su naši praroditelji drugačije postupili u situaciji s jabukom, do izgona iz Raja vrlo vjerojatno ne bi ni došlo, i dan danas bi svi mi blaženo i neopterećeno pili vodu s izvora družeći se s lavovima, antilopama, grickajući kokos, čokolade i McDonalds koji nas ne bi udebljali niti grama, kao ni pršut ni pizza. Da. Da su praroditelji priznali svoju krivicu nakon što su slistili tu jabuku, da su samo bili malo ponizniji kad su bili uhvaćeni u prijestupu, sve bi bilo drugačije. Adam: “Jesam, pogriješio sam, poslušao sam ženu a nisam trebao, bio sam naivan i glup, htio sam imati moć a znao sam da kršim dogovor, oprosti mi, neću više.” Eva: “Jebiga, bila sam naivna, nasjela sam na spiku, fino mi je zazvučalo i mislila sam da će nam svima biti bolje, i da te nećemo trebati gnjaviti pošto ćemo biti kao i ti, sveznajući, kriva sam, nisam trebala nasjesti na zmijin PR, oprosti, neću te više žalostiti takvim glupostima.” Ali upiralo se prstom u druge, pravili su se mutavi, nisu htjeli preuzeti svoj dio odgovornosti za sranje u kojemu su sami sudjelovali, i uslijedila je kazna. Jer, jedno je pogriješiti i priznati zajeb, a drugo je pogriješiti i lagati da nisi usrao, i još optužiti nekog drugog, trećeg, petog.
Pa upamtite sljedeći put kad vam padne na pamet u nekoga uprijeti kažiprstom, ona preostala tri prsta su usmjerena prema vama.

Have a nice confession.

Dating u zrelim godinama iliti kako je svijet kojeg smo znali putem otišao u nepovrat

Imate li ponekad osjećaj da ste izbjeglice u vlastitom životnom okruženju? Živite u istom gradu već godinama, u istoj državi, a što dulje vrijeme prolazi, to je sve manje vaš grad i vaša domovina. Načini komunikacije su se promijenili, društvene strukture su drugačije, razgovori koji se vode oko vas više nisu ono što vi živite, a pogotovo to više nisu vaše vrijednosti. Ne osjećate se doma, a fizički se niste pomaknuli niti kilometar. Ista stvar se dešava i s muško-ženskim odnosima. Ništa više nije kao što je nekad bilo, nema upoznavanja, nema zainteresiranosti za svijet i razmišljanja onog drugog, i što je najgore- nema više onog drugog jer smo se nekako u zadnjih desetak godina prestali gledati kao ljudska bića, i sveli smo jedni druge na predmete za povremenu upotrebu. Upotrebne predmete. Sama površina, ništa suštinsko. Dating svijet. Bok, ja sam Pero, a ovo je moj đoko u erekciji. Evo ga još jednom ali iz drugog rakursa. Kako snimiti selfie đoke da izgleda veći i impozantniji…da, postoji ta tema na forumu. I kako snimiti još ponešto, a da se ne vidi lice. Božesačuvaj imati lice, naročito bez sunčanih naočala. Zbir smo kuraca i sisa. Ili pičaka. Obrijanih ili…dlake su ponovo u modi. Kako želiš, srećo? Da ju obrijem? Kako želiš, srećo? Zguza ili samo ti budi gore da ti gledam sise kako skakuću i da ne moram ništa raditi, da cijelu zabavu odradiš ti, a ja ću se obrisati u tvoju novu satensku posteljinu nakon što ti svršim po licu, zar si mislila da će biti ikako drugačije?

Jebemti iphone i samsunge S-shit i mobilne kamerice, i pornografiju koja je postala mainstream, i meni koju sve to skupa još uvijek čudi, i još uvijek se nađem zatečena. Kako smo se međusobno opredmetili, i zašto je to postala normala? Kako to da se tome nitko ne čudi, i nitko to ne dovodi u pitanje? Pazite, govorim o ljudima mojih godina, četrdesetak. Ne o klincima koji su umjesto lego kockica imali iphone za uspavljivanje, i ne znaju za ništa drugo. Kad smo to pristali biti? Kako je to postalo neupitno? Zašto sam kuja ako ne želim pristati samo na bivanje materijalom za drkicu prije spavanja? Čak i to vam je prelijeno, dragi moji virtualni, otvoriti browser i otići na pornhub? Svi bi sve live online i odmah? Po mogućnosti samo i isključivo virtualno, a ako se i sretnemo uživo da odem odmah nakon, da me kojim slučajem ne bi trebali (zamisli čuda i bahatosti što tražim) odvesti natrag kući? Da ne bi morali potrošiti tri litre benzina i petnaest minuta svog vremena? Da se ne bi morali ponašati prema meni kao prema ljudskom biću koje ima za postaviti i kakvo pitanje koje dovodi u opasnost vašu površnu konstrukciju privida moći i samokonstruirane atraktivnosti?
Kakve atraktivnosti? Na što bih ja to trebala reći „Wooow!“ i što bi me to točno trebalo oboriti s nogu da odlučim popiti jutarnju kavu u društvu? Čemu bih ja to trebala otvoriti vrata i pustiti blizu? Izbjeglica iz jednog svijeta kojeg više nema, metuzalem sam jer me više doista ništa ne uzbuđuje. I sve mi je tako obično, dosadno i predvidljivo, površno dozlaboga i lišeno svakog smisla. Potpuni idiotizam koji nema apsolutno nikakve veze sa mnom.
Samo vi dajte ako vas veseli, ali bez mene u cijeloj toj priči.

Pero, odjebi.

Vortex blast

“Hvala Bogu, Svemiru, il’ Vortexu što me pokrenuo u kovitlac… 😜!”*

Bome je. Faze crnila (ne onog sipinog za rižot) kraće traju, brže i lakše isplivam, sve ide protočnije i prirodnije otkad sam se otvorila opciji prepuštanja. Sve dođe i prođe, i grozno, i lijepo. Pamti se svašta, a najviše humor mojih bliskih kao bazni element preživljavanja onog manje smiješnog. Crkvica u kutu bijele kuhinje, baklava i otpuštanje. Utopismo tursku baklavu u holandskom vla, tekućem pudingu od vanilije. I doista su najslađe te hedonističke diverzije kao spojevi nemogućega. To jest, samo ograničenim umovima nemogućeg. Kuhinjska ekumena.
I za život je najpotrebnija hrabrost. Bez hrabrosti nema ni diverzija ni rasta, ni u dubinu ni u širinu (duha, jel’).
Prijatelji su doista neprocjenjiv blagoslov i poticaj za dobre pomake. Za pun stomak i minimalan pomak…e taj je najslađi!

Pazite jedni na druge, i ne glođite se(be) radi pizdarija.

*Di, Majo i jedna i druga, hvala na inspiraciji!

Nezaborav

Sad samo sitnice gledam. I te sitnice su bitne, tu se sve vidi, ništa se više ne može sakriti. Nisi mi ništa dužan, kao ni ja tebi. Čak ni ispriku. Što će mi sad tvoja isprika? Hoće li mi vratiti godine, i ukloniti osjećaj mučnine koji mi se javi svaki put kad se sjetim?
Da, znalo je biti i lijepo. Znala je biti i bliskost. Mislila sam da je to bila ljubav, zato sam te i teglila toliko, kao i brojne druge toksične ljude. To je bilo jedino što sam poznavala. U tome sam odrastala, to mi je bila normala. Ne više. Durenje, distanca, pasivna agresija, očekivanje da trčim za tobom i ispitujem što ti je, očekivanje da ti ugađam i podilazim svaki put novim hirovima, i u momentu kreiranim nezadovoljstvima, dok godinama slušam jednu te istu priču o budućoj fantaziji. Tvojoj fantaziji. Jebena kućica. Dok ja zarađujem, a ti gledaš youtube i filozofiraš o životu, dok mi svisoka dociraš kako trebam raditi svoj posao, kojega ti nikad prije u životu nisi ni pokušao raditi. Glavno da ti znaš najbolje za sebe i za mene, a ja nam plaćam račune. I kuham. I brišem podove. Zanimljiv taj youtube, zar ne? Da, doista je čudno što nam je erotski život nestao i ishlapio. A čudila sam se zašto, i bila uvjerena da nešto sa mnom nije u redu, da moram samo još prestati piti antidepresive kako bih ponovo postala ono što smatraju normalnom, a naravno da je cijelo vrijeme sve bilo u redu sa mnom, osim tebe kojemu sam unatoč svemu dozvoljavala da još uvijek budeš prisutan, i da nam diktiraš tempo. Ti više nisi bio muškarac. Bio si zvocavo petogodišnje dijete koje je potrgalo lopaticu u pješčaniku, pa je bilo bijesno na cijeli svijet, a najviše na mamu koja ga je u pješčanik dovela. Bila sam ti mama, bio si balavac s dvije mame, i čudilo te što se niti jedan atom u mom tijelu nije pomaknuo kad si me dotaknuo. Ne, ne pali me incest. Pale me samostalni, drski, inteligentni i zreli muškarci koji ne moraju biti u pravu pod svaku cijenu. Ne pale me razmaženi dječarci koji nisu u stanju platiti svoje režije.
I što bi sad? Oprost? Odrješenje? Kao da ništa nije bilo? Da zaboravimo, pometemo pod tepih? Zašto? Da ne bi možda još jednu rundu ‘imanja mamice’? Mislim da ti je ona jedna sasvim dovoljna. Eto ti razlog mog višegodišnjeg nejavljanja. I mrzim samu sebe što se još uvijek sjećam svega toga.
A sad lijepo uživaj u posljedicama svojih izbora. Kako siješ, tako i žanješ. I nema natrag.
Nisam ti ja playlista na youtubeu da me staviš na repeat.